Mula Nasrudin je bio veliki učitelj, i kada je umro, njegova dva najbliža učenika izvršila su samoubistvo - jer, mislili su: “Što ćemo bez učitelja na ovome svijetu?” Tako se, eto, desilo, da njih trojica zajedno prođu kroz nebeske dveri. Kada su bili pred kapijom, Nasrudin se okrenuo i rekao onoj dvojici: “Pogledajte! To je ono što sam vam bio obećao - a ja uvijek ispunim svoje obećanje. Došli smo u raj!”

Kada su ušli, vodič im je objasnio kako stoje stvari: “Vi ćete ovdje živjeti čitavu vječnost, i kakva god da vam je potreba, samo mi recite, i ona će odmah biti ispunjena”.

Nasrudin je sa divljenjem saslušao te riječi, pa se opet obratio učenicima: “Kao što vidite, vaš učitelj se uvijek drži svojih obećanja”.

Njihovo ushićenje trajalo je sedam dana, jer čim bi nešto poželjeli, željena stvar se misteriozno pojavljivala pred njima. Sve njihove žudnje sa kojima su se družili hiljadama života bile

su ispunjene u tih tjedan dana - jer tu nije postojao ni najmanji napor, ili pak vremenski jaz. Ali, već

sedmog dana sva trojica su počela osjećati kako tu nešto nije u redu, jer, pošto su sve dobivali maltene odmah, nije bilo nikakvog uživanja. I kada god nema razmaka između želje i njenog ispunjenja dolazi do stanja zasićenosti - zbog toga svi bogataši umiru od dosade. Siromašak još i može uživati u nečemu, ali buržuj teško, stvarno teško. Pogledajte kraljeve: jednostavno su otužni, dosada ih razjeda, jer im je sve dostupno. Dakle, vidimo da je dostupnost mnogo veći problem od siromaštva jer siromah barem može da se nada.

Već nakon sedam dana Nasrudin i njegovi učenici bili su potpuno zasićeni, jer su uživali sa najljepšim ženama, pili su najskuplja vina, oblačili najfiniju odjeću i jeli najprobraniju hranu. Sve u svemu, živjeli su kao carevi. Ali - što dalje? Nakon samo tjedan dana, Nasrudin je potražio vodiča: “Znate što, mi bismo željeli da malo otvorite prozore kako bismo bacili pogled na Zemlju”.

“Ali zašto?”, vodič se iznenadio.

“Pa, samo zbog toga da bismo povratili privlačnost svim ovim divnim stvarima, jer pogled na Zemlju preporodio bi snagu naših želja”. Vodič im je uslišao i tu molbu, pa su njih trojica sa uživanjem posmatrali jadne ljude koji se muče za svaku koricu kruha - i, pomoću kontrasta, oživjeli su vlastitu čežnju za malim životnim radostima. Međutim, ta njihova radost potrajala je samo sedam dana, i već nakon druge sedmice, dosada je počela da ih nagriza. Bilo im je mučno sve ono što su radili, a ponovni pogled na Zemlju više nije mogao da im produbi otupljenu oštricu čula.

Tako je Nasrudin morao da po drugi put potraži vodiča. Kada ga je ugledao, odmah je počeo: “Možda će te moj prijedlog zapanjiti, ali naša želja sastoji se iz sljedećeg: voljeli bismo da nam omogućiš da malo bacimo pogled na pakao, jer Zemlja nam više ne pomaže. Zbog toga te najljepše molimo: raskrili nam rajske prozore, da makar za tren zavirimo u pakao i povratimo ljubav prema užicima”.

Vodič je, u početku začuđen, počeo se grohotom smijati: “Pa, što vi mislite - gdje se nalazite?”

Mula Nasrudin i njegovi učenici bili su usred pakla.