Sufi mistik je bio veoma siromašan, odbačen, umoran od putovanja. Stigao je u jedno selo noću i nisu ga prihvatili. Selo je pripadalo ortodoksnom narodu, a kada su ortodoksni muhamedanci tu, tada je veoma teško da.ih nagovoriš. Oni čak nisu ni htjeli da mu pruže utočište u gradu.

Noć je bila hladna, a on je bio gladan, umoran i nedovoljno obučen. Sjedio je ispred grada pod drvetom. I njegovi učenici su sjedili tu sa velikom tugom, depresivni čak i ljuti.

Tada se on počeo moliti i govoriti Bogu: “Ti si divan, Ti mi daješ uvijek što ja trebam.” To je bilo previše.

Jedan učenik reče: “Čekaj, ti ideš malo predaleko, pogotovu noćas. Te riječi su lažne. Mi smo gladni, umorni, neobučeni, a hladna noć se spuštala. Ima divljih zvijeri svuda okolo a mi smo

istjerani iz grada, mi smo bez zaklona. Zašto ti daješ zahvalnost Bogu? Što ti misliš kada kažeš: “Ti

mi uvijek daješ sve što trebam.”

Mistik tada reče: “Da, ja ću ponoviti to opet. Bog mi daje sve što trebam. Noćas ja trebam bijedu, noćas treba da budem odbačen, da buđem gladan, da budem u opasnosti. Inače, zašto bi mi on to dao? To mora da je potreba. To mora da je potrebno i zato treba da sam zahvalan. On tako divno gleda na moje potrebe. Divan je.”