Nije prošlo ni šest mjeseci od smrti Mula Nasrudina, a njegova je žena već počela pobolijevati - njih dvoje su inače bili najsiromašniji par u mjestu. Čim je osjetila da je smrt samo pitanje dana, ako ne i sata, Nasrudinova žena pozvala je susjedu: “Slušaj me dobro, Rehama moja. Kada umrem sahrani me u mom kompletu od crne svile. Ali, taj materijal je jako skup, i zato te molim učini jednu stvar: odsjeci pola materijala i uzmi za sebe, jer meni treba svila samo za prednji dio tijela. Nitko me ionako ne može vidjeti sa obje strane”.

Rehama jednostavno nije mogla vjerovati vlastitim ušima. Kao prvo, uopće joj nije bilo jasno kako je moguće da Nasrudinova žena preko noći postane toliko milosrdna; a kao drugo, prijedlog joj je bio stvarno glup.

Međutim, Nasrudinova žena bila je zaista uporna: “Biti ću istinski sretna da nekom nešto poklonim prije no što odem na onaj svijet, i zato te molim da primiš moj dar. Ipak, teško mi je uništiti tako skupocjeni materijal: tako je divan i nov i lijep. Ali, bez obzira na sve, ti slobodno odsjeci onaj stražnji dio - nitko neće primijetiti što smo uradile”.

Ipak, susjeda se malo zamislila: “Možda te mještani neće vidjeti sa te strane, ali što će biti kada budeš prelazila preko zlatnog mosta na svom putu do raja? Kada Mula Nasrudin i ti budete kročili u rajski vrt, smijati će ti se svi anđeli s neba”.

“Ama ne luduj”, nasmija se žena. “Stvarno nema razloga da se brineš. Anđeli na mene neće ni obratiti pozornost, jer ja sam Nasrudina sahranila bez hlača”.