Univerzum svjetlosti, vječnost trajanja u konačnosti nepostojanja, titrajuće tkivo ljubavi nam dokazuje vječno postojanje svjetla nad svjetlima u nama samima. Nema je, ne postoji tmina kada svjesno sudjelujemo u vrtloženju svjetlosne dimenzije prostor- vremena. Svjetlost nam obznanjuje ljubav u svakom trenutku našeg postojanja. Promatram njen tračak koji je prošao kroz staklo na oknu moje svjesnosti i osvjetljava sliku na zidu moje svakodnevice. Pretpostavljam da je svijetlost do sudaranja sa staklom bila val pun malenih iskrećih čestica, prolazeći kroz pore stakla kao čestica postala ponovo val i udarajući o staklo slike vraća se kao val u moje oči. Tu na ulazu u moju svijest ona se ponovo raščlanjuje i tako dodiruje moje moždane ćelije i zrcali sliku u mojoj svijesti. Slika je lijepa, boginja lova pred svojim hramom blješti obasjana sunčevim svijetlom. Zatvaram oči. Ulazim u vječno svijetlo mog malog univerzuma. Slika je još uvijek tu. Vidim boginju pogleda usmjerenog u daljinu, prepoznajem njen profil, razlikujem boje pejsaža koji je umjetnik gledao svojim nutarnjim okom i osvjetlio svojom unutarnjom svijetlošću. Otvaram oči, sunčani trag još uvijek obasjava sliku, ali sada vidim i svoje lice u slici. Reflektirani zraci sunca su se zaustavili na meni i ja se odjednom nalazim pored boginje pred njenim hramom i u ovom trenutku postajem dio pravremena. Sunce u Efezu sija istom snagom i oživljava prostor ispunjen prošlošću.

Boginja me grli snom o njoj i ja vidim Heraklita koji je u njenom hramu razmišljao o početku početaka i tvrdio da sve izrasta iz vatre i nezaustavljivo teče kao velika rijeka bez povratka. Svijetlost koja je putovala svemirom tisućama godina je u ovom trenu dotaknula moje oči, spustila se na moj obraz i zaobilazeći moje tijelo stvorila njegovu sliku kao sjenku na pjesku ispred hrama.

"Zašto ovaj trag sunca nije prošao kroz mene?" pomislih

"Zato što svijetlost na svom putu stvara i tamu. Sukobivši se sa tvojim unutarnjim svijetlom ona dokazuje zakrivljenost prostora i potvrđuje dinamički entitet tvog prostor- vremena. Ti se svojim postojanjem suprostavljaš njenom valovitom ustaljenom putu. Stvarajući svoje vrijeme ti produljuješ vrijeme njenog spuštanja na pijesak." odgovara mi Sofija odbljeskom čudesnih boja.

Kao i uvijek sam budna sanjala, slušala sam misli koje su se gomilale na mom misaonom Olimpu. Vratih se trenutku napuštajući Efez i boginju. Sofijin glas utihnu. Da bih mogla pisati o svijetu izvan očevidne stvarnosti budim svjetlost u sebi, tkivo ljubavi me odnosi u svjetlosni zagrljaj svemira, osjećam iskrenje kozmičkih krijesnica, sjedinjujem se s njima. Bljesak u mojim očima postaje svjetlosni zagrljaj koji me sjedinjuje sa univerzumom svjetlosti.

http://umijece-vremena.blogspot.com