Pišem na računalu i pri svakom novom slovu čujem okidanje njegovih ćelija. U nano sekundama se na zaslonu, slažu u rečenice pretvorene misli, odjednom vidim napisane osjećaje. Jesu li okidanja neurona u mojoj glavi ono još ne dokazano “sitno zrno” svijesti, nula u Fibonaccijevim brojevima, božje oči u zadnjoj točki zlatne spirale moje misli?

Ulazim u isprepleteni svijet svijesti. Taj labirint od kristala je skelet naših neurona, bezbroj mikrocjevćica se djelotvorno organizira i ja, kao Alica, ulazim u čudesan svijet iza ogledala svijesti. Misao se širi i prolazi kroz te male tunele.

Pokušavam brojati nanosekunde u kojima se samoorganizira samosvijest i spoznajem njihovu neizračunljivost.  Svaki puta kada mi  se pričini da sam stigla do pravoga mjesta i pokušam spoznati izvor svijesti, on se izgubi i postane samo ona vidljiva sjenka stvarnog oblika o kojem sam razmišljala i koji sam nesvijesno u sebi osjećala. Nalazim li se ja doista u Platonovoj špilji i zbog toga spoznajemo samo sjene istinskog života?

Možda sam ipak ušla u Alicin djetinji svijet, možda sam dotakla i osjećajem razumjela ono što sam kao malena djevojčica čitala i tada ništa nisam razumjela?

Pokušavajući pronaći odgovor na ta pitanja uđoh još dublje u svijet iza ogledala svijesti, iza stvarnosti, u prostor crno bijele boje. Jedan do drugog crno bijela ogledala, pod, zidovi i nebo. Vidjeh cijeli svoj život u crno bijelim tonovima partije šaha u kojoj nema igrača, nema smišljenih poteza, izračunatog vremena niti prostora u kojem partija traje. Figurice oživjele ritmom mojih misli šeću crno bijelim kraljevstvom mojih prošlih vremena.

 

 

Sunčana i sjenovita strana sjećanja skupljena u dvorac koji nazirem u velikom kristalnom ogledalu. Crna kraljica, okrutna u svojoj želji za pobjedom, stoji između mene i sunca koje se rađa na drugoj obali rijeke života. Elektronska muzika mi odzvanja u ušima, Pink Floid i tamna strana mjeseca, crna kraljica mi zatvara put ka suncu.

 "Ja sam onaj dio tvoje sudbine koji sama moraš pobijediti. Na drugoj strani mene je svjetlo kojem hrliš"

 "Zar si ti ona ista koja me je u djetinjstvu vodila parkom i pokazivala život u letu pčela i leptira." upitah je sa strahom.

 "Ja sam tvoj um i tvoja sudbina, ja sam ti u tebi i o tebi samoj ovisi koji dio mene ćete voditi među ogledalima u labirintu svjetla i tmine." odgovori mi crna kraljica, skrivajući jedan dio svoga lica.

Iz jednog tamnog ogledalca izađe Bijeli kralj i stade iza nje. Njena haljina potamni još jače. S nje nestane i zadnji zvjezdani prah.

Molećivo pogledah u zvjezdano nebo. Ispred mene se prosu svjetleći trag i postade most prema sunčanoj strani obale. Crna kraljica stoji još uvijek na početku mosta. S druge strane mosta nazirem sav u bijelom blješteći lik žene sa suncem u kosi.

 "Tamo na tebe čeka boginja svjetla." reče mi smijući se okrutno sudbina ovog trenutka.

Srce zatreperi strahom, ali želja je bila jača.

"Što moram učiniti" upitah tiho

"Moraš obraniti bijeloga kralja, zaštiti ga svojim mislima, istinom i srećom tvog probuđenog srca."

"Gdje je bijeli kralj?"

 "Svugdje gdje si ti, on je tvoje djetinjtvo, tvoja mladost i tvoj život." reče mi žena u crnom. "Kako ga mogu obraniti?" upitah je znatiželjno.

"Tvoje misli i tvoji osjećaji će te uvesti u svijet gdje osjećaji vole život"

"Tko sam ja u ovoj igri?" upitah nesigurno.

"Ti si moja želja da postanem bijela kraljica" odgovori mi tamna strana moje svijesti.

 

 

Misao poleti k izlazećem suncu i odjednom u vrtlogu vatre i dima osjetih dodir koji zaustavi vrijeme. Bijeli kralj i kraljica u zenitu stajahu u jednom drugom vremenu pred hramom ljubavi.

 Ta misterija me cijeli moj život slijedila u stopu i ja sam pokušavala još od djetinjstva otkriti izvor onog još uvijek nedovoljno shvaćenog i neizgovorenog.

Noćas sam putujući citoskeletom dospjela u kristalni labirint zrcalnih neurona. Tu među kristalnim rešetkama susretoh svoj već proživljeni život, svoja sjećanja i svoje znanje i naslutih budućnost.

Prisustvovala sam plesu svjesnosti i spoznaje osjećanja osjećaja. Iz tog zagrljaja je izronila  LJUBAV i vratila me u stvarnost. Zatvaram knjigu Rogera Penrosea, "Shadow of the mind". Doživjela sam u njoj opisane sjenke svjesti, tu kontroverznu i od strane mnogih znanstvenika napadanu tvrdnju. Sviće, na horizonu se rađa novi dan i ja spoznajem da je upravo, ta još neriješena i za sada nemoguća izračunljivost u kvantnom svijetu ključ, ona tanka nit, kojom će se možda ipak rasplesti misterija nastajanja svijesti i odkriti tko prede niti iz koje proizlazi mreža našeg vremena i LJUBAV. Ovo jutro mi potvrđuje i davno pročitanu izjavu:

“Uopće nije istina da znanstvenik slijedi istinu, ona slijedi njega.”

Sören Kiekegaard

http://umijece-vremena.blogspot.com