Gasio se dan, jedan od mnogih u kojima gnječih sjećanja i trčah uz rijeku, palih oči neba da ne zalutam u slijepoj ulici nekadašnjeg života.
Noćas je vjetar
odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin
na oltaru davnih želja
i prosuo pepeo nedosanjanih snova.
Noćas sahranih vjernost
u vrtu tek naslućenih cvjetova,
a na horizontu vrisnu zora
slaveći Fenixov let.
Oćutih što je ljubav,
osjetih je kao buđenje,
osjetih je ne radeći ništa,
osjetih je u sumracima
i tišini mojih dana.
Kao poludjela ptica u kavezu,
ptica koja samu sebe voli
odlučih čaroliju
pretočiti u život.
Volim te
i nije važno gdje si
niti tko si
svejedno mi je da li
uopće postojiš
nevidljiv,
nepoznat
Šapućem ti
Ja te volim
jednostavno tako
tek toliko da opet
mogu reći
Volim te.
Treba imati hrabrosti zavoljeti sebe sama u trenucima kad misliš da te nitko ne voli, kad ti se čini da su te svi napustili, otvoriti vrata osamljenosti i osjećajne iznemoglosti i koraknuti u novi san, bez obzira na mogućnost poraza. Tek, ljubeći sebe i svoju samoću, možemo ljubav i darivati. Uvijek negdje samuje jedno iznemoglo srce i traži izlaz iz labirinta straha i boli. Uvijek negdje čeka neka ispružena ruka spremna da vrati ponuđeni joj stisak. Samo treba znati osjetiti kada i od kuda dolazi ljepota. I zato ja danas osjećam sebe u sebi i tebe u meni. Između tvoje i moje ulice postoji blještavi izlog galerije uvijek novih želja, a unutra na policama sjećanja leže naše prošlosti i naši davni snovi obilježeni s ceduljicama: "Neprocjenjivo".
Jutros je nečujna kao nježnost
kraj mog uzglavlja skupljala snove
personificirana želja
proteklih godina.
Osjetih sunce na obrazu
i nestajanje granice između
sna i dana koji se rađa...
nečujna kao nježnost
s buketom novih snova,
silueta nečeg nestvarnog
odlaskom ostavi samo
Ljubav pokraj kreveta.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
bglavac
irida
