MENI BEZ MENE
Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;
i sve je danas prazno, beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.
Tin Ujević
Dogodilo se u sutonu jednog davnog dana u vili na obali jezera velikog grada u kojem sam tada radila. Bilo nas je desetak, bili smo mladi i željni znanja. Učili smo emocije pretakati u misli stvarati ideokinetičke slike. Upijali smo svaku misao našeg tadašnjeg mentora i pokušavali je pretvarati u misaone slike koje ćemo pamtiti.
"Treptaj oka, u kojem se zrcali suncem obasjana kapljica jutarnje rose u travi, je biser vredniji od svih prohujalih stoljeća." govorio je doktor, psiholog, filozof, šef klinike, čovjek od kojega smo učili vještine zanata.
Iznenada osjetih vrijeme u sebi, vrijeme kao rijeku koja teče i nosi me u život, ali onda shvatih da sam ja ta rijeka, vrijeme kao vatru koja me peče, shvatih da sam ja ta vatra, vrijeme kao ljubav koja me hrani i shvatih da sam ja ta ljubav, vrijeme kao zvijer koja me ždere i shvatih da sam ja ta zvijer.
"Trenutak to sam ja u sebi, ti u tebi, svi vi u vama samima, vrijeme ta nespoznatljiva dimenzija, tek spoznatim trenutkom postaje spoznatljiva protega u nama. Budemo li se nadmetali definicijama iz knjiga nikada nećemo uspjeti spoznati trenutak u kojem trajemo." govorio je mirno ali odrešito.
Mi smo šutjeli i čini mi se da je u tom trenu svatko od nas pokušavao spoznati ljepotu tog trenutka. Sunce je bilo na zalazu i probijalo se kroz velika staklena vrata iz kojih se krila velika terasa i čudesan vrt. Promatrali smo igru svjetla i sjena na zidu ispred nas, vrtlog satkan od najsitnijh čestica kraljice neba, a mentor podižuči čašu za taj trenutak spoznaje reče:
"Zaustavimo se u tišini iza vremena, osjetimo svoj osobni prostor i u njemu promatrajmo svoju alegoriju trenutka, alegoriju toga inače nevidljivog proizvoda našeg postojanja."
Poučena poezijom misli koje su se pri svakoj našoj radionici umnožavale i postajale energija koja me je nosila dublje u san, poželjeh uistinu vidjeti trenutak. Sjetih se Prousta i njegovih poetičnih opisa i krenuh mislima u potragu za "izgubljenim", nespoznatim vremenom.
Misaone slike zatitraše tkivom uspomena. Spoznah da su mnogi trenutci iz prošlosti zauvjek ocrtani simbolima i svjedoče snagu univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u meni.
Slike starih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom njihova nastajanja.
Osjetih da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.
Ja sam samo čvor u klupku vremena, splet u kojem su kao osnova ispredeni osjećaji prošlosti, a niti su satkane od emocija koje prelaze u osjećaja. U trenutku koji vidim unutarnjim očima se nagomilalo mnoštvo novoga s ogromnom količinom onoga što je već prošlo u meni. Sve se ponavlja, ali ipak mijenja i postaje naslaga moga života. Veliki graditelj o kojem ovisi arhitektura mog života je Vrijeme, pisano velikim slovom.
Pokušavam slijedi tog nestalnog i svojeglavog Boga i tako uspijevam oživiti prošlost u trenutku svjesne spoznaje. Gubljenje dodira s vremenom znači trenutak smrti, jer tada se vrijeme povlači iz tijela i prepušta ga zaboravu.
"Živi trenutak, osjeti vrijeme u sebi, oživi prošlost u djeliću trenutka koji postaje budućnost i pamti, pamti slike koje se pri tome zrcale u tvom umu." čujem mentorov glas i misaona slika trenutka postaje trenutak sam.
Prisjećam se prve ljubavi. Tamo smo živjeli trenutke sreće. To je bilo prekrasno vrijeme bez vremena, samo trenutak koji se kao vječnost širio oko nas i sjedinjavao sve što je bilo i što će biti.
Sanjali smo san Ivanjske noći i vilinsku radionicu, zamišljali vile koje tkaju danje svijetlo, željeli smo zaustaviti vrijeme, ali nismo uspjeli preskočiti Ivanjsku vatru i zauvjek ostati zajedno.
Trenutak sreće je ostao lijepo sjećanje. Vraćam se vilinskom svijetu, ali ovaj puta drugačije. Zatvaram oči i misleći sama stvaram trenutak.
On postaje kristalna kugla na dlanu vremena u kojoj iznenada vidim četiri dobre vile, koje nečujne kao vječna straža bdiju nad mojim životom, skrivene u ovom trenutku u kojem trajem. Satkane iz materije davnih snova one su prozirne, ali ipak spoznatljive. Njima osjećam tijek pokreta koji me odnosi ka sljedećem trenutku.
Nazivam ih imenima Svijest, Ritam, Dinamika i Energija.
Svijest mi odaje težinu tijela kojom zauzimam mjesto u Ritmom osviješćenoj Dinamici iz koje proizlazi Energija kojom krećem ka budućnosti koja me poziva da napustim tišinu iza vremena i uronim u alegoriju trenutka, u harmoničnu kristalnu kuglu prostor- vrijeme.
bglavac
irida
