Stajala sam na mostu koji je vodio u jedno veliko ništa. Ledena ruka izronjena iz dubine podsvjesti je dotaknula djelić željenog zaborava, pokrenula mašineriju tugaljivih sjećanja, probudila leptire pamćenja i otvorila škrinju bolnih uspomena. Oćutih snagu istine o zlu skrivenom u Pandorinoj kutiji. Oslobođena silueta nečeg neobjašnjivog, nečeg što ne znam pretočiti u izričaj je bjesomučno gnječila kristalne zidove hrama ne čijem žrtveniku je dogorijevala svijeća prohujalom vremenu. Osjetih gušenje, strah se uzdizao koritom nutarnjih ponornica i trovao vrulju lijepih privida. Otvorih oči. Bio je san, sličan onima koje pamtim iz vremena tihog umiranja. Zar će me opet posjećivati bezimene aveti, izgnanice sreće?

Udahnuh svježinu mladog dana. Na oltaru svitanja je zaiskrio lumin u čijem plamenu vidjeh izgaranje bezimene siluete iz prohujale noći. Osluhnuh rapsodiju  procvijetalog jutra, osjetih snagu zamke lijepih uspomena i prisjetih se tišine satkane u obrise davnih  snova. Nova svjetlost buja praskozorjem, počiva na bisernim  oblutcima razasutim pješčanim žalom sjećanja. Koračam padinom vječnosti i skupljam blago izgubljeno u vremen uepostojanja, prosuto iz oceana u kojem se još uvijek njedre sedefaste školjke svijesti.  Udišem miris ružina drveta koje niče iz olujnog neba davnih snoviđenja i slušam tišinu Bogova već davno zapisanu u mojim pjesmama. Velika pukotina željenog  zaborava se pretvara u fjord vječnosti u kojem valovi oceana sna dodiruju hridi izrasle iz vjerovanja. Osluškujem šum tog beskraja i čujem ključanje krvi  u dnu svetoga grala, na dnu kaleža života, u klijetkama življena. Na nebu nutarnjeg svemira plutaju jata zvjezdanih ptica i opijene slašću, odjenute oblinama svijesti,  plešu ples budnosti u ljubičastom snu. Unikatnost čovjeka u univerzum se dokazuje u ovom jutrenju, titra istinitom tvrdnjom o cjelini izrasloj iz božanske matematike, u cjelini koja ne priznaje zbrajanje i oduzimanje i blješti svjetlosnim zagrljajem svevremena. U arboretumu sretnoga trenutka svjesti osjećam blizinu  srodnih duša u zagrljaju univerzuma, vidim dlanove koji legendarnim mačem režu Gordijski čvor nagomilanih  oblaka nepostojanja. Naslućujem ruku  sudbine koja piše  svjedočanstvo ovom buđenju u procvijetalom jutrenju u carstvu boga Kairosa. 

http://umijece-vremena.blogspot.com