Dijete u meni još uvijek priča bajke iz davnina, poziva me na putovanje drugim svjetovima, u zagrljaj svjetla, u daljine željenih blizina u kojima ne postoji tama. Sa ruksakom želja putujem tako oko cijelog svijeta, univerzum simfonijom snova u okrilje zove, u srcu osjećam kako sretna mladost nikad nije sama. U druženju tom u meni čudna svjetlost blista, bića cijeloga svijeta u ovom kolu sreće su ista. Zadovoljni u našem postojanju mi grlimo život, zaustavljamo vrijeme u trenutku sreće, u ljepoti priče o vječnom ljubavnom zagrljaju.

Na obroncima dana, kada utihnu zrake sunca, treperava, uzdrhtala, zvjezdanim prahom očarana, mjesečevim srebrom okupana, iz pepela otrgnuta, dobrom vilom darovana, Cinderella u zlatnoj kočiji, kao nebeskim vrancima nošena, odlazi na prvi bal svojega života. U haljini od snova, s dijademom u kosi, staklenim cipelicama satkanim od dijamantnih niti i kapljica noći ona pleše ljubavni ples na balu drevnog snoviđenja. Ta čarobna noć njenog preobraženja, ptičjim pjevom okrunjena, zvijezdanim prahom osvijetljena, cipelicu njenu tajno grli i na stazu mladoga princa kao ljubav iskri. Staklene su cipelice, znak jednoga srca, jedne duše znamen i odnose mladog kraljevića u ljubavni plamen.

Danilo je na obzoru svjesti onoga dana kada smo se oprostili od mladosti i užasno velikim koracima krenuli u zrelost i nismo shvatili da je taj oproštaj bio sudbonosan.
Zaboravljena sreća prvih uzbuđenja ubija sva druga uzbuđenja u nama, bez sjećanja na prve tuge nemožemo se sukobiti sa novim tugama, prve boli su lijek za sve veće koje doživljavamo u zrelosti.
Dok odrasli hodamo gradom ponekada nam se pričini da sunce više ne sjaji kao nekada, dok zrelost u nama stari pričinja nam se da su proljeća izgubila snagu buđenja, da su ljeta kraća, jeseni tužnije, zime dulje.
Uhvativši se pri takovom razmišljanju pokušah pronaći uzrok tom stanju moje duše.
Vidim na tisuće lica, tisuće tijela u pokretu, tisuće ruku koje se pozdravljaju, ali ni u jednom pokretu ne prepoznajem pokrete dječaka i djevojčica iz kojih smo izrasli u ovaj život.
Recite mi gdje su nestali, što se snjima dogodilo?
Otišli su u dugoj povorci vraćajući se mostom sna u uvalu djetinjstva. Možemo li ih vratiti u zrelost.
Pročitajmo još jednom bajke na kojima smo odrastali, osjetimo bezazlenost, nevinost i zanos dječjeg sna, vratimo osjećajima slobodu. Tada će sunce ponovo zasjati, nebo zaplaviti, zvijezde zatreperiti i mi ćemo pomisliti da sreća uistinu kapa s neba. To je znak moje i vaše zrelosti, ali i uzvišeni cilj, ta plemenita služba životu koji živimo.

http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007/06/filozofija-djetinjstva.html