Čovjek, čarobnjak, opsjenar
živi svoje iluzije,
svoje apsurde sanja,
čovjek to čudesno zrcalo svijeta
dotaknut Sofijinim snom,
protkan krvotokom boga
diše ritam i živi pokret
tek probuđenog svijeta
u kojem duša eonima luta.
To tankoćutno tkanje,
tvar svemira,
anima candida
veze još uvijek
zlaćanu čipku života
strunama lijepih snoviđenja.
Gdje počinje to veliko klupko
iz kojeg, kao pahulje snijega
u sjaju dnevne svijetlosti,
izrastaju spletovi sudbine,
i kao nestašna djeca
traže srce sna.
Tko zna kuda nas odnosi
sag svilenih struna, staza
iznjedrena iz kukuljice neba,
satkana tisućama čvorova
sreće i tuge, ljepote i boli,
oplakana suzama srca,
opjevana titrajima duše,
opisana uzdasima svijesti.
Tko zna kada i kako
će završiti
čarobni let kroz eone,
u kojem vremenu
ćemo prestati tražiti staze
u blještavom krajoliku
vječnoga božjega sna.
bglavac
irida
