Jesen se uvlačila u odkucaje ljeta,

suze neba su ispirale pijesak sa tijela,

a sunce nas je napuštalo ranije nego prije.

Bili smo izgubljeni u ravnodnevici monotonije,

zalutali na obroncima milovanja svjetlosti i tmine,

zaboravljeni u pregrštu uspomena kojima smo odlazeći

brisali tragove u srcima.

 

 

 

Ne, ne želim biti spomenik našoj mladosti,

želim život i ljubav,

za tebe, za sebe,

za prozu svakodnevice.

Nije više bilo dugih razgovora,

više nisam dočekivala zoru u zagrljaju

uzbuđena i sretna.

Moje godine, snaga,

hladnoća protiv hladnoće,

čvrstina protiv čvrstine,

navike protiv navika.

Ne okrećem se više natrag,

u tragovima prošlosti

sam ostala sama

u izgubljenoj borbi.

A ljubav je budućnost.

Njena ljepota izbija u porama,

zatravljuje kao

bjelina breze u proljeće.

Ne želim biti spomenik našoj mladosti,

jer pronašla sam dio univerzuma

u kojem sam sama s tobom

ili bez tebe

ogrnuta vatrenim ogrtačem ljubavi.

 

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com