Što joj je kazivalo podne toga dana?

Život pod groznim suncem...

Korito velike rijeke vremena bez vode...

Bila je žedna, a uokolo nje mrak pod rascvjetalim suncem,

zenit sparnoga dana izazva sljepilo osjetila...

Zalutala je u močvari nekog nedosanjanog sna.

Željela je vidjeti sunce, a svuda uokolo tama,

željela je slušati tišinu, a svuda uokolo zvukovi tuđih života,

željela je sanjati, a budili su je krici prošlosti.

Zalutala u močvari snova, omamljena strahovima

ona krenu rijekom bez povratka.

Na rubu svijesti, u davno pročitanom stihu, začu glas istine:

 "Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.

Ona te proganja zato što bježiš od nje.

Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.

Moraš voljeti...

Dakle, voli patnju.

Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.

Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i

nemoj je primati s mržnjom.

Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.

Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"

a onda ponovo zvukovi tuđih života,

oko nje mrak, a u daljini smijeh odraslih,

smijeh djece,

zvono s neke crkve raspolovi dan,

a ona još nije vidjela sunce,

u zenitu tog čudesnog sparnog dana.

Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i

iz kaosa njenoga sna,

iznenada,

doletje Kairos na dlan i

ona osjeti pramen njegove kose među prstima.

 

 

Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka

i dotkanu je kao vjetar u zenitu

razbijajući sparinu toga dana...

Opijena blagošću njegovih očiju zaboravi put nazad...

njen lagani čun zaluta među lotose.

Na laticama suze, crveni odsjaj zalaska sunca, a

onda jutarnja rosa...

čovjek je sjeo u čun pored nje i hladno, suho korito rijeke

progovori toplinom...

Ona plagano skinu svilenu haljinu.

Ljeto, to naglo ljeto se bližilo kraju,

jesen je stigla tiho, cvijeće je umiralo u vrtovima,

a rijeka bez povratka je

živjela ljepotom prohujalih dana...

 

 

 

I ja sam živjela u Arkadiji,

pomisli ona dok su laste letjele prema jugu.

 Mislili su jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga i

tragovi sreće na obrazima. Kiše su počele,

a oni su spavali na jastucima želja.

Vjetar je podigao zastor, da daljina bude bliža.

On joj je objasnio mjesečinom tugu rastanka...

Ispijali su vino sreće...

suze pomiješane s ljepotom prošlih zagrljaja,

jedini tragovi na njenoj svilenoj postelji...

Orionovo sazvježđe zatreperi na nebu

i prosu kao zlaćanu prašinu

Jakovljeve ljestve,

Ljubav stvori dvorac među zvjezdama...

mliječnom stazom povezani,

u krugovima sna sjedinjeni

više se nikad nisu morali rastajati...

http://umijece-vremena.blogspot.com