Te noći je raskinula ugovor koji ju je vezivao za plavu planetu i uranjajući u vrtlog nebeskog vretena odlutala u snove.
Slijedeći bestežinsko stanje duše osjetila je skoro zaboravljenu ljepotu trenutka. Mirisi i zvukovi se sjediniše u doživljaj. Tu iznad maglovite stvarnosti je ušla u svijet u kojem ljubav i život ne trebaju ni prostor ni vrijeme. Utopila se u osjećanju osjećaja postojanja i nepostojanja, vjerovanja i nevjerovanja, znanja i neznanja, tuge i sreće. Mislila je da zna da prostor postoji u granicama koje sužuju horizonte i da se vrijeme zrcali u danima i noćima, godišnjim dobima, stoljećima tuge i trenutcima treperave sreće. Mislila je da zna i sada, kao bol zbog izgubljene stvarnosti, osjeti svoje ne znanje. To je bio trenutak njene istinske spoznaje. Taj trenutak boli, tu stoljetnu oluju u univerzumu njena uma, iznenađena sama sobom, dotaknu osmjehom. Tišina, velika lijepa tišina najavi spokoj srcu i osmjeh neba joj se vrati kao vjerovanje. To je bio treptaj oka u kojem je spoznala da njeni putevi ne postoje na zemaljsikim kartama i da svi vode ka krovu svijeta, vrhuncu njenih želja probuđenih u oluji prošlih samotnih, bolnih zemaljskih noći.
Nad njom su visili oblaci, stajali su dugo i nepokretno, slični skakaču zaustavljenom u skoku, a Ona je tražila svijetlo u tmini noći.
Iznenada su se na nebu, kao dvije vatre, pojavile oči. Glas je do nje stigao kasnije, čudesni zvuk bubnjeva uskovitlanih oblaka. Njeno davno pleme je pozdravljalo njen dolazak. Nebo je tutnjalo novim snom. Zvukovi se sjediniše sa mirisom tek procvalih cvjetova i dodirnuše sva njena osjetila.
Zaustavljena u ljepoti očiju boje sna Ona izgubi sva druga zrcala i u njima prepozna onu mladu djevojku koja je davno bila. Vidje sebe na samom početku sna. Stajala je na krovu svijeta ogrnuta ljepotom trenutka, a vatre rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju vjerovanja.
Začarana toplinom i svijetlom neba Ona bestjelesna, Ona samo treperava duša, izgubi osjećaj za vrijeme i prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti ruke, dvije snažne ruke na svom obrazu.
Oblaka više nije bilo, krov svijeta je bio obasjan ljubičastom svjetlošću praskozorja svijesti, a njoj se pričinjalo da stoji na OLIMPU. Nevidljive ruke ljubavi zapališe za nju vječnu vatru i to je bio trenutak u kojem Ona više nije bila samo zemaljsko biće. Vratila kući, na početak sna
bglavac
irida
