Jutri. Volim tišinu praskozorja i prisjećam se trenutka u kojem spoznah da tišina sklada najnježnije tonove ljubavnih balada. Osluškujem tihovanje ovog srcozorja i uranjam u zrcalo lijepih uspomena.
"Stigao je tišinom latica ljubičastih cvjetova, govorio je tišinom cvjeća, grlio je tišinom uzbuđenja, milovao tišinom svjetlosnoga bića i postao je glasnik tišine u mojoj uzburkanoj duši. Uveo me je u kristalne odaje svetišta gdje mirisi šapću, svjetlosne zrake pričaju bajke, boje skladaju melodije srca. Na oltaru života je gorjela svijeća tišinom vjerovanja u snagu ljubavi. Stajali smo pod sunčevom zrakom koja je završavala svoj put na njegovom licu. Osluhnuh tišinu te ljepote i začuh glas sunca. To je on, visok i taman, čovjek sa očima boje sna, uramljen u aureolu bezvremenog postojanja u tvojoj nutrini, u najskrivenijem dijeliću tvoga svemira. Osjetih drhtaj na kraju zlatne spirale, u tračku sunca koje se gubilo u daljini, vidjeh sumrak koji nas je tišinom svjetlosnih niti povezao u zajedništvo ljubičastog sna koji u tišini uzavrelih duša još uvijek sanjamo. Pričaj mi, da, uvijek mi pričaj tišinom, koja nas daruje najsuptilnijom melodijom života, sonatom o ljubavi što se rađa i traje u tišini osjetila."
U mreži ovog purpurnog svitanja živi iluzija izronjena iz dubina oceana. Miluje me tvoje obličje skriveno u pjesmi koju sklada sjećanje. Divan je ovaj san besanog bdijenja u zagrljaju mirišljavih uspomena. Slika prvih zagrljaja zaustavljena u onom dijelu pamćenja u koji dolaze svi i ostaju samo cijelim bićem preživljeni treptaji oka. Prebirem stranice spomenara, lutam vremeplovom i zaustavljam se u sutonu oslikanom srcem. Spomenak nezaboravka mi daruje mirišljave riječi pune boja našeg naglog ljeta. Vidim nas onakve kakvi smo onda bili. Nismo se mnogo promijenili. Na licima nosimo godine kao znakovlje proživljene sreće. Sudbina nam je bila naklonjena, tugu doživjesmo kao bitnu česticu vječnosti, bol kao sastavni dio postojanja u svemiru. Mladi dan stari koračajući ka zenitu sna koji budni sanjamo. Zimsko nebo iskri suncem dok zvono katedrale prelama dan. Uranjamo u polutku sunoćavanja slijedeći ekliptiku zlatne hostije. Osmijeh neba se još uvijek zrcali u tvojim očima, šapatom pretvaraš zvjezdani prah u miris žudnji. Zlatna dimenzija vječnosti se ogleda u tvom pogledu, odgovaram ljubeći sunčanu zraku na tvojim usnama. Tražeći znakovlje želja sam zalutao u rascvjetani perivoj tvoga bića, priznaješ mi ljubav. Izgubila sam se u poeziji tvojih mirišljavih zagrljaja. Zašutjeli smo. Zidni sat otkucva prolaznost vremenosti koja se šulja pred oknima srca, a mi tonemo u san osjećajući blaženstvo ljuvene blizine.
bglavac
irida
