U jednoj od onih noći, kada smo gazeći nebesku rijeku s iskrama želja tražili put ka jednom novom, tek nastajućem dvojstvu, dotaknuh zvjezdu padalicu, vidjeh ples plejada, oćutih snagu orionovih očiju i osjetih da među zvjezdama nema mostova...
Lebdjeli smo snom, a bili smo budni. Željeli smo nestati u orbiti Siriusa, zaustaviti protok eona i dozvoliti čujnosti da uroni u pjesmu nad pjesmama. Stavih srce u vjetar tvoje blizine, poželjeh reći nešto još neizrečeno, no jeka svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u tebi zaustavi moje misli...

 tišina u kojoj začuh titraje davnih snova i tvoje misli...
zapljusnu me istina naših prošlih vremena.
Sve što šapćeš ženo to nije samo naše,
netko je i prije pio iz iste čaše,
mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu...
Shvatih da je svatko nalik samo na svoju ljubav
jer ako ptica voli, ljubav ima krila,
ako mačka voli ljubav ima kandže,
ako dijete voli ljubav je puna stida...

U tvojim rukama dragi osjetih ostatke djeteta u sebi i doživjeh vatru ognjila strasti i nježnost zagrljaja. Shvatih da sam za sve prošle tuge sama kriva, jer vjerujući da sam samo žena, nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami.

Tebe osjetih nježnije u sebi,
tebe kao kišu sreće,
tebe kao rastopljeno sunce i
cvjet jedan planu za svo ono cvijeće
što je ostalo u tami,
za sve što nije cvalo i
u jednoj ruži danas cvate
mnoštvo prošlih ruža.

http://umijece-vremena.blogspot.com