Tuga je lebdjela na trenutkom sreće. U uvijek bijelom oblaku našeg disanja su iskrile neisplakane suze. Tmina se elegantno kao crna pantera spuštala u dubinu tvoga pogleda, krala boje snova i vrtložeći spiralu straha odnosila u koridore mraka. Ogoljelo drvo tvojega života je postalo sletalište pticama ogoljelih vratova. Kreštale su pohlepno čekajući objavu umiranja. U sunoćavnju jednog dana se zaustavih na vratima noći. Čuvari vremena otvoriše dveri davnih privida. Osjetih vrtloženje tkiva snova i upitah mudrace koliko titraja moram odbrojati do srećozorja. Smiješili su se pokazujući mi put ka Levantu, ka fontani svjetlosti, ka izvorištu toploga zlata. Zakoračih u labirint sjećanja, krenuh koridorima pamćenja slijedeći svjetlosi trag nježnih uspomena. Na obzoru svijesti se zrcalio osvit tvoga lica. Dvije vatre izroniše iz mraka i osvjetliše žrtvenik na kojem je dogorijevala svijeća prohujalih dana. Ušla sam u srž buđenja u snu, u središte labirinta strahova, ralje pohlepne nemani koja je gutala plamen sa ognjišta sreće. U pepelu trenutka naslutih rađanje ptice čudesnih boja. Širila je krila i izrastala u modernog Kairosa, u donosioca Fortunina znakovlja. Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na dverima svijesti, svitalo je u srcu i ja uronih u praskozorje ljubičastog sna. Na horizontu vječnosti su dvije siluete plesale gluho kolo, slaveći ljubav iznjedrenu iz zagrljaja svjetla i tmine, iz sunoćavanja strahova i jutrenja sreće. Na ogoljelom drvetu tvoga života procvjetaše pupoljci želja, na pješčanom žalu zaiskriše bisernice ispisujući tvoje ime. Začuh žuđenu tišinu. Krještanje ptica grabljivca je prestalo. Danilo je na vratima vremena kada vidjeh gorostase ogoljelih vratova u odlasku. Stajala sam vratima srcozorja i ispijala suze neba prosute iz oblaka našeg zaustavljenog disanja.
Spirala straha se pretočila u ljubičasto vreteno sreće. Odplesah jutarnji tango sa siluetama istine. Poslije kiše dolazi suce šapnuše mi čuvari vremena i ja vidjeh zrcaljenje zlatne hostije u dubini tvoga pogleda.
bglavac
irida
