Nekada mi je bilo sasvim svejedno tko me gleda. Mogao sam hodati ulicom s različitim čarapama, razgovarati sam sa sobom ili nositi nešto što je već odavno trebalo završiti u krpama. Nisam se osobito zamarao tuđim mišljenjem. Imao sam dovoljno vlastitih gluposti za razmišljanje.

Danas, kada se netko nasmije iza naših leđa, ja prvo pogledam sina. Ne onoga tko se smije. Njega.

Taj pokret nisam naučio ni iz jedne knjige. Ušao mi je u tijelo polako, kroz godine, toliko tiho da više ni ne primjećujem kada se dogodi. Pogledam njegovo lice, pa tek onda pokušavam ustanoviti je li se netko doista smijao nama. Ponekad nije. A meni ipak treba nekoliko trenutaka da ponovno normalno dišem.

Čudna je anatomija jednoga srama. Nastane u tuđim ustima, a nastani se pod tvojom kožom. Nemaš što skrivati, a stalno nešto skrivaš. Nisi ništa ukrao, a hodaš oprezno, kao da pod kaputom nosiš pola trgovine. Čak se i vlastiti koraci promijene kad osjetiš da nekome smetaš.

Nas smo dvojica.

Njemu razgovori ponekad imaju drukčiji ritam. Ljudi rijetko imaju strpljenja uhvatiti ga. Ja imam tvrdoglavu naviku da mislim kako mogu popraviti gotovo sve. Od pregorjelog kondenzatora pa do nečijeg pogleda ispod oka. Za većinu kvarova postoji razlog. Nešto je puklo, zahrđalo, izgubilo kontakt.

Kod ljudi mi to nikada nije išlo. Koliko god ih promatrao, ne uspijevam pronaći taj sitni, nevidljivi dio zbog kojega jedno dijete postane razlog za podsmijeh, a njegov otac čovjek kojega je najlakše ne primijetiti.

Ponekad mi se čini da smo dobili nekakvu nevidljivu oznaku. Ne piše na njoj ništa, ali ljudi je očito znaju pročitati. Osjeti se u razgovoru koji iznenada postane kraći. U pozdravu koji jedva prijeđe preko usana. U onoj neugodnoj ljubaznosti kojom se čovjeka može udaljiti, a da mu se pritom ne kaže nijedna ružna riječ.

I najgore je što se s vremenom navikneš. Prestaneš očekivati pozive. Ne pitaš zašto se drugi druže, a ti uvijek nekako ostaneš izvan kruga. Naučiš unaprijed pronaći opravdanje za ljude koji ga nisu ni tražili.

Dijete raste. Nauči zastave, gradove, godine, čitave dijelove svijeta koje mnogi odrasli ne bi znali pronaći na karti. A neke sasvim obične stvari ostanu mu nedostupne.

Rođendan kod prijatelja, primjerice. Taj mali komad djetinjstva s papirnatim tanjurima, preglasnom glazbom i tortom koja se obično raspadne prije nego što je svi dobiju.

Sedamnaest godina. Nijedna pozivnica.

Ne znam kada se tuđi podsmijeh pretvorio u moj sram. Nije bilo nekog posebnog dana. Niti je netko došao i objasnio mi da za nas dvojicu nema mjesta. Takve se stvari valjda ne govore. Samo se žive.

I onda se jednog jutra uhvatiš kako unaprijed razmišljaš hoće li nekome smetati njegov glas, njegov korak, način na koji se raduje. Počneš birati mjesta na kojima nećeš nikome upadati u oči. Čak i vlastiti smijeh nekako skratiš. Ne znaš više točno kada si to naučio, ali radiš to toliko vješto da bi ti netko mogao ponuditi posao.

Sina se ne sramim. Sram me što sam uopće počeo razmišljati na taj način.

Sve se češće zateknem kako ga promatram očima ljudi od kojih sam ga cijeloga života pokušavao zaštititi.

Pa ga upozorim da bude mirniji. Da ne govori preglasno. Da pričeka. Da ne smeta. A on samo želi biti ondje gdje su i drugi.

Ponekad se poslije pitam koliko sam puta pokušao popraviti nešto što uopće nije bilo pokvareno. Ne volim ta pitanja. Nemaju vijak koji možeš odvrnuti, ni žicu koju možeš ponovno spojiti. Ostanu pod kožom, negdje gdje ih ne možeš dohvatiti ni najboljim alatom.

A život ide dalje. Ujutro se ustaje. Kuha se kava. Traže se ključevi. Automobil ponekad neće upaliti, kruh treba kupiti, a netko je opet ostavio mokar ručnik na mjestu na kojem mu nije mjesto. Sve sasvim obično.

Samo što prije svakog izlaska još uvijek pogledam sina. Je li mu odjeća uredna. Jesu li cipele čiste. Hoće li nešto reći što drugi neće razumjeti.

On već stoji kod vrata. Spreman.

Ja mu priđem i poravnam ovratnik. Iako je već ravan.

Poznajem ljude koji nam se nasamo obraćaju sasvim srdačno. Pitaju kako smo, zastanu, čak se i nasmiju. A kada su u društvu, odjednom im postanu zanimljivi izlozi, prometni znakovi i vlastite cipele. Neki uspiju proučiti čitavu ulicu, a da nas ne pogledaju.

Dugo sam mislio da je najbolje ne primjećivati.

Sada mi se, kad tako spuste pogled, učini neobičnim što sam toliko godina ja popravljao sinov ovratnik.

On je, zapravo, uvijek stajao sasvim ravno.

Njima su se pogledi spuštali.

Matija Gerić

Dah ruže