Kad bi čovjek dolazio s uputama za uporabu, vjerojatno bi ih izgubio već prvoga dana. Negdje između računa za struju, jamstvenog lista za hladnjak i onog malog vijka za koji već godinama ne zna odakle je ispao. A možda bi ih spremio na sigurno mjesto. Ono na kojem se kod njega nikada ništa ne pronađe, osim stvari koje je već triput kupio jer je mislio da ih nema.

Na prvoj stranici pisalo bi da je čovjek prilično izdržljiv uređaj, namijenjen svakodnevnoj uporabi, ali osjetljiv na nepravilno rukovanje. Kućište je s godinama dobilo nekoliko ogrebotina, boja je ponegdje izblijedjela, a iznutra se povremeno čuje neobično škripanje. Podnosi hladnoću, vrućinu, nedostatak sna i zavidnu količinu ljudske gluposti. Na koju, nažalost, nikada nije razvio otpornost.

Za pokretanje je obično dovoljna šalica kave. Ponekad dvije. Starijim modelima potrebno je dulje zagrijavanje, osobito zimi, kad koljena proizvode zvukove koje čovjek uporno pripisuje parketu. Ne preporučuje se postavljati ozbiljna pitanja prije doručka. Sustav tada još učitava osnovne funkcije, a pojedini odgovori mogu biti nepristojni.

Održavanje je jednostavno, barem prema priručniku. 

Redovito hraniti, povremeno odmarati i ne izlagati dugotrajnom pritisku. Čovjek, međutim, ima neobičnu naviku da vlastite upute smatra preporukama za nekoga drugoga. Popravlja slavine, nosi vrećice, mijenja žarulje, pronalazi kvarove u tuđim uređajima. Vlastiti umor primijeti tek kad počne tražiti odvijač koji već deset minuta drži u ruci.

Postoje i kvarovi koje nijedan majstor ne zna objasniti. Čovjek ponekad zastane nasred kuhinje i zaboravi po što je došao. Otvori hladnjak, pogleda unutra, zatvori ga. Zatim ga ponovno otvori, kao da je hladnjak u međuvremenu promijenio mišljenje. Katkad dugo stoji pred prozorom, promatra mokru ogradu i vrapca koji se svađa s komadom kruha. Kad ga netko upita što radi, kaže da ništa. I uglavnom govori istinu.

Najčešći kvar pojavljuje se pri jednostavnom pitanju kako si. Odgovor „Dobro” tvornička je postavka koja radi čak i kad gotovo sve ostalo otkaže. Glas ostaje miran, lice poslušno, ruke nastavljaju započeti posao. Tek se povremeno dogodi da čovjek sjedne kako bi zavezao cipelu i ostane tako malo dulje. Jedna vezica u ruci, druga na podu. Negdje u kuhinji kaplje slavina.

Posebno je osjetljiv srčani mehanizam. Za razliku od ostalih dijelova, srce se može pokvariti i bez vidljivog razloga. Nalazi su uredni, tlak prihvatljiv, svi priključci na svojem mjestu, a ono odjednom počne preskakati. Ponekad zbog jednog pogleda. Ponekad zbog glasa koji prepozna među stotinu drugih. Čovjek tada obično stavi ruku na prsa, pričeka nekoliko sekundi i nastavi raditi. U tehničkoj dokumentaciji taj se postupak vodi pod privremenim otklanjanjem smetnji.

Rezervni dijelovi s godinama postaju sve skuplji. Zubi se mogu zamijeniti, koljena podmazati, vid popraviti staklima. Za pokvareno srce, međutim, ponuda je neobična. Svatko tvrdi da zna što mu treba. Jedni preporučuju vrijeme, drugi promjenu okoline, treći novu ljubav. Čovjek sve pristojno sasluša, a onda ode kući i rastavi stari radio. Barem ondje odmah vidi što je pregorjelo.

Posebnu pozornost treba obratiti na rukovanje. Nije preporučljivo čovjeka stalno ostavljati samoga samo zato što se nikada ne žali. Neki se primjerci toliko naviknu sami kuhati, popravljati i nositi stvari da više ne znaju što bi učinili kad bi im netko ponudio pomoć. Vjerojatno bi rekli da ne treba. A zatim bi neprimjetno pomaknuli stvari sa stola, tek toliko da stane još jedna šalica.

Jamstvo, naravno, ne postoji. Nitko ne odgovara za godine, pogrešne odluke ni oštećenja nastala dugotrajnom uporabom. Na poleđini bi možda sitnim slovima pisalo da proizvođač ne priznaje reklamacije uzrokovane tuđim rukovanjem. Čovjek bi to pročitao nekoliko puta, opsovao i zaključio da su svi proizvođači isti. Papir bi zatim presavio i spremio u ladicu, pokraj baterija koje više ničemu ne služe.

Na posljednjoj stranici trebala bi stajati uputa za slučaj ozbiljnijeg zastoja. Ne rastavljati na silu. Ne udarati po kućištu. Ostaviti ga neko vrijeme na miru, ali ne predaleko. Ponekad će sam ustati, otvoriti ladicu, pronaći stari odvijač i nastaviti ondje gdje je stao. Ako se ne pokrene, pokušati s kavom. Ako ni to ne uspije, sjesti pokraj njega. Bez pitanja. Možda će nakon nekog vremena samo gurnuti šalicu ili novine prema drugom kraju stola.

Jedne večeri, dok je u kuhinji mirisalo na zagorjeli tost, srce mu je ponovno preskočilo. Dvaput. Položio je dlan na prsa, oslušnuo i promrmljao:

Nemoj mi sad još i ti crknuti.

Iz druge sobe nitko nije dobacio da prestane razgovarati s pokvarenim stvarima.