PROČITANO

818

PUTA

OD 14.01.2018.

Stari Pjer...

Ljudska samostalnost nije stanje nego proces dinamičke samoorganizacije svih ćelija tijela. Samostalan čovjek je cjelina, a ne suma djelova, on je slobodan kao ptica na grani, sretan kao tek procvjetala ruža u arboretumu snova, miran kao pučina oceana u vrijeme bonace, uzdrhtao kao bambusova trska milovana lahorom ljubavi. Lažno je vjerovanje da nas ono što nam se čini besmislenim oslobađa od razmišljanja i osjećanja osjećaja te besmislenosti. Zar nije besmislena već sama činjenica da čovjek, svjestan svega što je milijardama godina svladao, odustaje od misli koju ne razumije? Zar nije apsurdno već to da fizičko tijelo, koje je značilo njegov početak, postaje za čovjeka teret i neugoda? Zar nije apsurdno da ljubav, taj najvredniji osjećaj koji dobismo u naslijeđe, postaje gorki izričaj u našim pjesmama? Zar nije apsurdno da srce, taj ciborij iz kojeg ispijamo kapljice života, postaje teško brememe koje nosimo na leđima? Upravo to, naizgled besmisleno, bi nas trebalo prisiliti pronalaženju uvijek novih puteva ka svjesnoj spoznaji fizičkog tijela i svog svjesnog postojanja u njemu. Misaono- emotivni dijalog nas poziva na razumjevanje besmislenosti, izaziva u nama buntovni optimizam Sizifa i snagu Prometeja. Naše stvaralaštvo se krije upravo u apsurdima koje svjesno živimo, jer ih onda živimo iz tijela punog čujne čulnosti i inteligencije, naše sposonosti snalaženja u nepoznatom, neiskustvenom i nerazjašnjenom. Iz misaono- emotivnog dijaloga izranja naša oštroumnost, naša tankoćutnost, naša ljubav, naš život.