Dimodaha je ležala nisko u krošnjama Vilovite šume, gusta i teška poput pamuka, gušeći pritom zvuk Divaninih koraka. Alantael je ranjen i leži nepomičan, Vilovita šuma ga skriva, a Divanina crvena kosa, obično jarka poput plamena, sada je pod tmurnim nisko nadsvođenim krošnjama izgledala kao ugasli žar. Divana je već fazama, blokovima i stigmama pretraživala jaruge, prateći tek pokoji trag sasušene krvi na mokrom lišću, no tragovi su nestali ondje gdje je šuma postajala najgušća.

Alantael! povikala je, stalno dozivala no, Vilovita šuma joj je uzvratila samo Ehodjekom vlastitog glasa i zlokobnim hukanjem Vrištokrešte u daljini. Vrijeme je istjecalo. Otrov na oštrici koji je posjekao Alantaela bio je brz, a Divanini čarofekti nisu mogli djelovati ... ako ga ne pronađe prije nego što prvi Stelar probije Sumrak ...

Utučena, kleknula je pokraj malog, bistrog šumskog Vrela koje je tiho mrmorilo između korijenja staroga hrasta. Suza joj je skliznula niz lice i pala ravno u hladnu vodu, mreškajući površinu ... Tada se voda uzburkala. Iz samog središta Vrela, a potom i iz okolnih potoka koji su se ulijevali u njega, počele su izranjati prilike. Bile su to Bregobale, Vilke Bistrice, tkalje vodene Rosokape. Koža im je imala sedefasti sjaj, a duga, zelena kosa vijugala je oko njih poput vodenog bilja. Oči su im bile bistre i duboke, zrcaleći iskonske drevne tajne Vilovite šume.

Zašto plačeš, 'kćeri vatre'? Tvoje suze mute našu čistu vodu. Šapnula je Suzobistra, s glasom koji je zvučao poput žubora potoka preko glatkih kamenčića. Tražim Kavalira Svjetlosti ... Brzo odgovori Noćurica, sklapajući ruke u znak zamolbe za pomoć. Ranjen je, teško otrovan, šuma ga je progutala, a ja sam izgubila trag. Molim vas, ako znate gdje je, pomozite mi! Moja Anakra ga ne može spasiti ako ga ne dotaknem.

Bregobale su se međusobno pogledale, a tihi, melodični šapat prenosio se s jedne na drugu. Željezo koje on nosi donosi samo bol našem drveću ... Tiho progovori Bregobala Vrelomodra, približavajući se obali. Ako je tvoja bol iskrena crvenokosa, a njegovo srce čisto vode Bistrotok će oprati njegovu krv i osjetit će njegovu dušu. Suzosrebra, najstarija među Bregobalama ispruži ruku prema Divani. Iz njezinih je prstiju kapala svjetlucava, bistra voda. Prati nas, 'kćeri vatre'! Samo požuri jer Sjena Smrti već se nadvila nad njegovo čelo.

Bregobale su se sinkronizirano okrenule i zaplivale niz Bistrotok, krećući se nevjerojatnom brzinom, ali ostavljajući za sobom blistavi, fosforescentni trag na površini vode koji je Divani služio kao putokaz. Gdje god bi se potok račvao, jedna bi Bregobala izronila i pokazala rukom u pravom smjeru, dok su ostale svojom pjesmom tjerale divlje zvijeri i mračne šumske duhove koji su vrebali iz gustiša.

Divana je za njima trčala kroz grmlje, ne mareći za trnje koje joj je paralo haljinu, držeći pogled prikovan za blistavu vodenu stazu. Nakon dugog i bjesomučnog sprinta, potok se ulio u malo, skriveno jezerce, potpuno zaklonjeno Vrbanama (athu. vrbama). Na samoj obali, naslonjen na deblo stare Vrbane, ležao je Alantael. Njegov oklop bio je slomljen i oštećen, lice blijedo poput krede, a usne plave od otrova.

Bregobale se okupe u krug oko njega, prskajući ga kapljicama jezerske vode, kako bi mu održale živi duh u tijelu dok pomoć Divane ne stigne. Kad je Divana dotrčala i srušila se na koljena pokraj njega, Bregobale su se polako povukle natrag u dubinu jezera, ostavljajući samo tihi šapat u zraku: Sada je sve na tebi, 'kćeri vatre'. Spasi ono što je šuma sačuvala ... Noćurica je položila dlanove na Alantaelove grudi, a njezina crvena kosa zasjala je snažnim, toplim plamenom ... dok je njezina Anakra počela tjerati otrov iz njegovih vena, vođena čistom snagom vode koja ih je oboje spasila.