Vrjednovati Sv. Roka, Tiziana i sve slojeve
Dražen Arbutina*
Navest ću neke točke za koje se nadam da će poslužiti definiranju zaključaka.
□ S emotivnim shvaćanjem puka i trenutnim liturgijskim potrebama mislim, ne da ne nema potrebe, nego da ne bismo smjeli polemizirati.
□ Problem zaštite crkve Sv. Roka koja je danas deponij. Aktivacija toga prostora također bi trebala biti jedan od prioriteta službe zaštite.
□ Prezentacija povijesnog oltara iz Katedrale koji je odložen u Sv. Roka. On bi trebao biti prezentiran, a ne predmet koji se pohranjuje.
□ Prezentacija i valorizacija Tiziana koji je jedan od najvrjednijih elemenata u Katedrali.
□ Vrjednovanje svih slojeva i stilsko jedinstvo. Više od četvrt stoljeća imamo jedan povijesni sloj. Negativna valorizacija, uz sve poštovanje svega do sada izrečenog, u jednom je trenutku, meni kao arhitektu, vrlo opasna. Dovodi se u pitanje naš odnos prema biološkom vrjednovanju svih slojeva jer smo jedan sloj, zanimljiv i važan, do kolege Karača danas potpuno zanemarili. Govorim o biskupu Severinu Perneku koji ga je inicirao, povijesnoj osobi koja je ostavila traga na rad Biskupije.
□ Shvaćanje da nova intervencija može uključiti i potrebu zaštite zadnjega (Prtenjakova) sloja.
□ Do sad mi je u raspravi bilo intrigantno da se, nažalost, vraćamo na obnovu povijesnoga sloja kao iznimno vrijednoga i sa žaljenjem demontiranoga i odnesenoga, ne samo zato što mislimo da je vraćanje povijesnoga sloja jedina nužnost, nego jer se bojimo suvremenih zahvata u tome prostoru. Konzervatori za sebe kažu da su čuvari baštine, skrbnici, rizničari nasljeđa. Ne bih htio dovesti tu njihovu funkciju u opasnost, ali ne treba se bojati suvremenih intervencija. Ima li baština pravo na kreativne pojedince?
Prema zvučnom zapisu Okrugloga stola u Dubrovniku 17. veljače 2012.
arhitekt, rođen 1970. u Zagrebu; darbutina@tvz.hr
Unutrašnjost crkve Sv. Roka s odloženim rastavljenim dijelovima Svetišta Katedrale. Snimio Ivan Viđen 13. listopada 2011.
Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.) 46, str. 88.
Arhitekti, biskupi i konzervatori prolaze, Katedrala ostaje
Miljenko Domijan
Lako je što konzervatore dovodiš u opasnost; dovodiš baštinu u opasnost! To je problem. A nas država plaća da čuvamo baštinu. U tome je nepovijesnost ovoga zahvata jer je postojala organska neprekidnost, kontinuum, a onda presijecanje, cezura.
Došli su propisi o zaštiti kulturne baštine, a mi smo samo državni službenici koji se ponašamo sukladno zakonskom određenju. I čuvamo baštinu, bez obzira kakve je vrijednosti. Ako smo prepoznali da je baština, možemo se valorizacijski odrediti prema njoj pa reći da je ovaj oltar manje vrijedan od nekoga drugoga, ali i to je – baština!
Jesmo li sretni s uređenjem Cvjetnoga trga u Zagrebu i projektom Borisa Podrecce? Katastrofa, a ne da smo sretni! A imali smo dvije kuće iz prve polovine XIX. stoljeća, najstarije u bloku. I tu su kolaboratori konzervatori rekli da te kuće nisu značajne. I arhitekti su svi kao kolaboracionisti bili za to da se te kuće ruše, jer su se nadali da će dobiti drugi posao. Ali to ne smije biti pravilo ponašanja! Pogotovo kad imamo naslijeđenu baštinu i kad je, osim toga, ona dio funkcije koja ju određuje.
Da su tada konzervatori u Dubrovniku bili tvrdoglavi, konzervativni konzervatori i rekli: „Ne damo! Nego, čuvajmo povijesni integritet građevine!”, ne bismo danas o ovome razgovarali. Zadarskome nadbiskupu i prijatelju Ivanu Prenđi govorio sam u nekim sporenjima oko vrste i razine suvremenih zahvata u Katedrali u Zadru: „Ti ćeš umrijet i ja ću umrijeti, a ova Katedrala će nas uvelike nadživjeti, promijenila je već gotovo stotinu biskupa i nekoliko konzervatora.” To nam stalno mora biti na umu, a ne htijenje da danas ili sutra budemo kreativni genijalci u „nadahnutoj” promjeni njezinih naslijeđenih spomeničkih značajki.
Na Okruglome stolu u Dubrovniku 17. veljače 2012.
Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.) 46, str. 89.
bglavac
edin.kecanovic
