Povijest izgradnje velikoga oltara barokne Katedrale
dum Miho Demović
* – Ivan Viđen**Od svih zgrada koje je srušio katastrofalni potres godine 1667., Dubrovčani su najviše žalili za veličanstvenom romaničkom Katedralom koju su putopisci nazivali „biserom Ilirika”. Stoga nije čudo da je među prvim graditeljskim pothvatima još 1672., dakle samo pet godina nakon potresa, u Vijeću umoljenih izglasano da se pristupi izgradnji nove prvostolne crkve.
Pothvat je snažno podupro ugledni dubrovački svećenik, opat Stjepan Gradić (1613.–1683.), koji je u to vrijeme službovao u Rimu kao voditelj, a kasnije i ravnatelj Apostolske vatikanske knjižnice. On je stupio u vezu s vrsnim talijanskim arhitektom Andreom Buffalinijem iz Urbina koji mu je izradio nacrt nove dubrovačke katedrale s oglednom maketom koju je Gradić uz nacrt dostavio u Dubrovnik. Osim toga, Gradić je vodio brigu i o skupljanju novčanih sredstava da se ostvari tako veliki graditeljski pothvat, pa ga dum Niko kanonik Gjivanović s pravom naziva „graditeljem Dubrovačke katedrale“. Dostavljeni nacrt je predvidio buduću prvostolnicu s tri lađe, što se nije svidjelo tadašnjem kapitularnom vikaru Dubrovačke nadbiskupije Bosdariju koji je zahtijevao da crkva bude jednobrodna s prostranim pokrajnjim kapelama koje bi međusobno bile povezane bočnim otvorima, kako bi se iz jedne kapele s lakoćom prolazilo do druge, kao što je to nešto kasnije ostvareno u kapelama crkve dubrovačkog kolegija (Gelcich, Dello sviluppo civile di Ragusa, Ragusa, 1884., str. 107-109).
Pročelje stolne crkve u Dubrovniku
Nakon dugotrajnih rasprava Senat je odlučio da se ipak izgradi katedrala s tri usporedne uzdužne lađe i jednom popriječnom (tj. transept) nad kojom će lebdjeti vitka kupola kako bi nova metropolijska crkva i vanjštinom i nutrinom odražavala izgled svetoga Križa. K tome će Katedrala u produžetku središnje lađe imati prezbiterij, a bočno od pokrajnjih lađa više pobočnih kapela. Potom će na lijevu (južnu) stranu bočno od prezbiterija imati kapelicu svetih Moći, a s desne (sjeverne) strane sakristiju. Nova dubrovačka majka–crkva nalikovat će najvećem i najmonumentalnijem hramu kršćanstva – crkvi Svetoga Petra u Rimu.
Gradnja je povjerena arhitektu Paolu Andreottiju iz Đenove koji je stigao u Dubrovnik potkraj travnja 1671. i započeo radove koje je vodio do 1675. kad se zbog nekih nesporazuma s dubrovačkom vladom vratio u Rim. Izgradnja je njegovim odlaskom zastala, pa je Stjepan Gradić morao ponovno tražiti arhitekta. Našao ga je 1677. u osobi Piera Antonia Bazzia koji se zadržao u Dubrovniku do 1678. Kad je i on odustao, Gradić je našao i trećega arhitekta. Bio je to dominikanac fr. Tommaso iz Napulja koji je na Katedrali radio do 1705. kad je gradnju preuzeo domaći majstor Ilija Katičić koji je 1712. uspješno dovršio vanjske radove. Nakon jednogodišnjih unutarnjih radova Katedralu je osposobio za bogoštovlje
(usp. Katarina Horvat Levaj, Ilija Katičić u baroknoj obnovi Dubrovnika i Perasta – nove spoznaje o životu i djelu dubrovačkog graditelja i klesara, Anali (Dubrovnik), 44 (2006.), str. 189-218; Katarina Horvat Levaj, Arhitekt Tommaso Napoli u Dubrovniku, Umjetnički dodiri dviju jadranskih obala u 17. i 18. stoljeću, ur. Vladimir Marković i Ivana Prijatelj-Pavičić, Split, 2007, str. 31-52).Autori se ne slažu o nadnevku kad je Katedrala otvorena za bogoslužje. Josip Gelčić
(Dello sviluppo civile, str. 107) tvrdi da je to bilo 29. siječnja 1713., a dum Antun Liepopili (Dubrovačka katedrala i njezine slike, Dubrovnik, 1930., str. 10) da je to bilo na Božić 1713.Usporedno s izgradnjom nije se radilo i na unutarnjoj izradi potrebnoga inventara pa je nova prvostolnica bila pusta i prazna. Valjalo je najprije riješiti dvije ključne stvari: glavni oltar i orgulje. Orgulje je vlada posudila iz franjevačke crkve u Slanomu, imale su sedam registara, a prenesene su 8. siječnja 1713.
(Frano Jurić, u: Sveta Cecilija, XIII/1919., str. 18). A za glavni oltar odlučila je prenijeti oltarnu sliku uznesenja Majke Božje na nebo iz crkve bratovštine Svetoga Lazara na Pločama, koja je srušena početkom XX. stoljeća kad se gradio hotel Excelsior.
Crkvica Svetoga Lazara na Pločama prije rušenja
Tako je Senat 22. studenoga 1712. odlučio: „Prvi je prijedlog da se od Bratovštine svetoga Lazara zatraži žrtvenik presvetoga Uznesenja blažene Djevice Marije koji se nalazi u njihovoj crkvi kako bi se prenio u našu Katedralu s dopuštenjem ordinarija, nudeći navedenoj Bratovštini primjerak, ili, kako se kaže
, kopiju toga žrtvenika.“ (Consilii Rogatorum 144, list 99v).Ne treba sumnjati da je kopija doista napravljena
(Frano Kesterčanek, Tizianov poliptih Uznesenje blažene Gospe na nebo u Dubrovačkoj katedrali, Dubrovnik, 1941., str. 10), vjerojatno je to ona koja se sad nalazi u Pinakoteci župne crkve Sv. Nikole u Cavtatu.Tiziano Vecellio (1477.–1576.) jedan je od najvećih mletačkih slikara zrele renesanse, znamenit po skladnom ugođaju živopisnih boja što se vrlo lijepo ogleda i na peterodijelnoj dubrovačkoj slici. Središnje polje je podijeljeno u dvije zone: gornji dio zauzima Marijin lik uronjen u sjajni odraz nevidljivog sunca kojeg zaustavlja kružni srebrnasti kolut sazdan od oblaka kojima je postolje vedrina modroga neba u beskrajnoj daljini. U donjem dijelu, sasvim pri zemlji, otvoren je grob koji je Neoskvrnjena napustila i oko kojeg se skupio apostolski zbor od 11 apostola (nema izdajnika Jude, ali ni Matije, ni Barnabe, ni Pavla). Samo jedan apostol kojem su glava i lice obrasli u duge sjedine (vjerojatno Toma) gleda u grob provjeravajući je li doista prazan, dok svi ostali gledaju u nebo kako Gospa, obasjana suncem, jedri u nebeske visine; jedni sklapajući ruke, drugi uzdižući ruke prema nebu, a ostali uzdignutih glava kao u nekom zanosu upiru oči u lik Blažene Djevice koja će doskora biti okrunjena vijencem Kraljice neba i zemlje koji se nadzire na samome gornjem rubu slike. Slika je remek-djelo, pa nije ni čudo da ju je dubrovačka vlada odlučila prenijeti u novu Katedralu kao središnju sliku koja može dostojno zamijeniti naprijed srebrenu oltarnu palu nestalu u strašnom potresu.
Tizian i suradnici, Poliptih Marijina Uznesenja, sredina XVI. stoljeća, ulje na platnu. Glavno polje 344x172 cm; dolje lijevo: Sv. Lazar i sv. Vlaho; dolje desno: Sv. Nikola i sv. Benedikt (tako Antun Liepopili, Frano Kesterčanek i Pavo Poša, dok Grgo Gamulin i Tanja Trška misle da je to sv. Antun Opat), obje po 200x55 cm; gore lijevo: arkanđeo Gabrijel navješćuje, gore desno: blaženoj Djevici Mariji da će začeti i roditi Božjega Sina (obje po 100x57 cm).
Ipak, smještaj ove slike (poliptiha) otvarao je mnogo pitanja i poteškoća sve do godine 1913. kad je dobila konačni izgled uokvirena u mramorni okvir sazdan od četiri mramorna stupa tamno crvene boje koji su prožeti bijelim filigranski sitnim šarama. Na stupove se nastavljaju korintski kapiteli na koje se naslanja mramorni nosač (arhitrav) središnjega većeg i pokrajnjih manjih trokutnih zabata kojima inače završavaju stari renesansni i barokni oltari.
Nije poznato je li izvorno svih pet slika činilo nerazdjeljivu cjelinu ili su bile razdvojene kao danas. Tadašnji kapitularni vikar Sebastijan Bunić koji je u Katedralu dopremio spomenuti oltar prenio je iz kapelice Miha Pracata s Lopuda i uljane slike svetog Mateja evanđelista od Pelegrina Broccarda i krštenja Isusova od Correggia. Time je upao u izopćenje unaprijed izrečeno bulom Cum in omnibus iudiciis pape Pavla II. od 11. svibnja 1465. Naime, njome se ograničava raspolaganje i oduzimanje crkvene imovine pa zabranjuje otuđivanje crkvenih dobara, osim u nuždi i radi probitka s jasnim navođenjem razloga i uz suglasnost svih kojima ta dobra pripadaju, u suprotnom je otuđenje nevaljalo. Lupež upada u najtežu kaznu koju Crkva poznaje – izbačen je iz crkvenog zajedništva, a odrješenje od toga pridržano je papi. Papa Klement XI. naložio je da se spomenute slike vrate vlasnicima, ali to nikad nije učinjeno.
Nije poznato je li oltar (pala) odmah doživio prilagodbu u novom prostoru ili je zadržan njegov izvorni izgled. Čini se da je ipak postavljen u izvornom obliku, što se može zaključiti po odluci u Vijeću umoljenih od 18. srpnja 1735., kojom se dopušta nadstojnicima Katedrale da u pogledu radova na Tizianovoj slici postupe kako im se najbolje bude činilo.
Četvrt stoljeća kasnije, 1761. u Vijeću umoljenih donosi se novi zaključak o kupnji menze velikoga oltara u Đenovi za tisuću dukata. Prijedlog je prihvaćen s 26 glasova protiv tri. Već se u ovoj odluci razlikuje menzu oltara od oltarne pale koja redovito čini zaokruženu jedinstvenu cjelinu s menzom, ali je u mnogo slučajeva odvojena od menze pa je onda riječ o oltarnoj pali i oltarnoj menzi. Iste godine, 4. lipnja jednoglasno je usvojeno da se za namještaj (ornamento) katedralne crkve odobri sedam tisuća dukata s time da se u taj iznos uračuna i tisuću dukata odobrenu za kupnju oltarne menze.
Oltarnu menzu trebalo je po odredbi Senata postaviti u prostoru apside (prezbiterija) tako da ne priječi slobodan prolaz između sakristije i kapele svetih Moćiju. Tako postavljen oltar (menzu) moglo se sa svih strana obilaziti. A upravo je po tim odrednicama bila postavljena bivša uklonjena menza velikog oltara s monumentalnim svetohraništem koju još pamtimo.
U toj fazi sam oltar, tj. tri pristupne stube, stipes, oltar u užem smislu (oltarna ploča, menza), svetohranište (tabernakul) i ostali dijelovi baroknoga oltara nisu imali vezu s gornjim dijelom (slikom) koji je bio u drvenom okviru. U inventaru Katedrale iz 1848. stoji da je glavni žrtvenik od mramora, a slika u drvenome okviru.
Očuvana je predaja da je u XIX. st., kad je dovršena župna crkva Sv. Mihaela u Kliševu (izgrađena 1845., posvećena 17. travnja 1898.), barokni drveni okvir poliptiha darovan matici u Kliševu. Sadašnji retabl u Kliševu širinom do u centimetar odgovara širini Tizianove slike Gospina uznesenja.
Drveni okvir iznad glavnoga oltara Matice na Kliševu. Snimio Antun Baće.
Iduća faza uslijedila je sredinom XIX. stoljeća: godine 1853. biskup Toma Jedrlinić dao je u Katedralu prenijeti mramorne stupove, zabate i ostale kamene dijelove iz crkve Gospe od rozarija i njima uokvirio središnji dio poliptiha, dok su ostale četire slike postavljene po dvije na lijevo i desno tome mramornom oltarnom okviru
(Gelcich, Dello sviluppo, str. 115).
Glavni brod i Svetište 1910. Oko Tiziana su od 1853. do 1913. bila dva crna mramorna stupa iz Gospe od rozarija. Vide se: barokni oltar iz Đenove, 22 korska sjedala iz 1867. i propovjedaonica iz 1897. –
iz: Mitteilungen der k.k. Zentralkommission für Erforschung und Erhaltung Kunst- und Historischen Denkmale, Wien, 1910., str. 619.
Crveni mramorni okvir Tizianove pale. Ovako je izgledalo od 1913. do polovine 1960-ih.
Takav je oltar potrajao 60 godina. Tako uokvirenu Tizianovu sliku zatekao je istraživač Mijat Sabljar kad je godine 1854. posjetio Katedralu i zapisao: „Veliki je oltar jednostruk [misli na menzu]. Za njim liepa slikaria med dva lipa crna mramorna stupa Uzdignutje Gospe u nebo. Ona je u oblaku modro obučena od ruke Tizianove, a dolje gledajući puk od rukuh njegovih učenikah. Na dnu nisam vidio pismo nego mi kaza vojnički kapelan da je napisano Tizianus pinxit“
(Martina Juranović-Tojnec, Putne bilješke Mijata Sabjara, Zagreb, 2010., str. 92). Proizlazi da je Sabljar uočio kako je oltar dvodijelan, tj. da ima oltarnu menzu odvojenu od oltarne pale.U ponedjeljak 20. ožujka 1876. u kupolu Katedrale udario je grom i tako je teško oštetio da je crkva bila zatvorena za bogoslužje. Nakon temeljite obnove Gospa je ponovno svečano otvorena za bogoslužje tek 14. kolovoza 1880. O tome onodobni tisak izvješćuje: „Crkva je bila odjevena kao nevjesta, ako ćeš i našprljana krpicama i drugim nakitima po talijanskom načinu srednjeg vijeka. […]. Nisi imao na to gledaoče paziti nego na dragocjene slike Bordenona, Pavla Veroneškog i drugih glasovitih slikara popravljene u Beču. Uopće mogao si oči napasti novinom i drugim uresima kao na primjer okvirom novim Gospine slike što su neki bogoljubni građani kupili i poklonili. No ovom zgodom treba da zažalimo na onu nevještu ruku, koja želeći očistiti i osvjetlati drugi lik Gospin koji zove puk od porata, podljušti ga i opjesnavi upotrijebivši nespretnih kemičkih sprava.“
(Slovinac, III/1880., br. 16).Nije poznato kako je izgledao taj okvir, ali prema fotografiji iz 1910. reć bi da se to odnosi na drvene okvire četiriju manjih (bočnih) slika tog poliptiha, jer je njegov središnji dio još od 1853. smješten u mramornom oltarnom okviru.
Nakon zahvata iz godina 1876.–1880., veliki je oltar ponovno diran tek početkom XX. stoljeća. Sakristan Katedrale dum Ivo Ferranti
(o njemu v. Našu Gospu, br. 41, str. 74-76) početkom 1909. obratio se Središnjem povjerenstvu za zaštitu spomenika u Beču objašnjavajući zašto bi trebalo za dvjestotu obljetnicu (1713.–1913.) izraditi novi oltar. Priložio je nacrt dubrovačkoga arhitekta Iva Ćurlice (1873.–1936.) koji je Središnje povjerenstvo prepravilo.List Dubrovačke biskupije 1913., str. 90, piše da je Tizianova slika Marijina Uznesenja uokvirena u novi mramorni spomenik: „Novi glavni oltar u Stolnoj crkvi već je skoro dovršen. Izrađen je u bijelom i crvenom mramoru od vrijednog majstora A[ntonio] de Simon [1865.– 1922.], a po nacrtu Ćesarske kraljevske Komisije za sačuvanje umjetno-povijesnih spomenika u Beču, te je u potpunom skladu sa slogom prezbiterija, a sa svoje jednostavnosti ne sakriva ljepotu krasne Ticijanove slike, koja je sama najznatniji ures onog oltara.”
Nažalost izvjestitelj nije razlikovao postojeću oltarnu menzu od novog okvira oltarne pale kojeg naziva spomenikom, što je možda odgovorne koji su odlučivali o sudbini velikog oltara u nedavnoj obnovi Katedrale navelo da uklone i oltarnu menzu izgrađenu u XVIII., a ne u XX. stoljeću.
Da se prije 1913. godine veliki oltar Katedrale sastojao od dva dijela (oltarne menze sa svetohraništem iz XVIII. stoljeća i mramorno-drvenim okvirima Tizianova poliptiha koji je te godine zamijenjen novim mramornim okvirom) najbolje pokazuje slika objavljena u Mitteilungen der k. k. Zentralkomission, iz 1910. godine, koja pobija tvrdnje kako je oltarna menza napravljena 1913. godine jer se ona nalazi na toj fotografiji već 1910. godine. Na njoj se vidi oltarni okvir s dva crna mramorna stupa (iz Gospe od rozarija) u koji je uokviren središnji dio Tizianova poliptiha i četiri druga dijela poliptiha koji su uokvireni u obične drvene okvire i postavljeni su dva s lijeve, a dva s desne strane središnjeg dijela poliptiha. Ispod oltarne pale vidi se menza velikog oltara, dočim je sam antipendij zastrt crvenim brokatom kako se još sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća o velikim blagdanima zastirao predmenzni dio ne samo velikoga nego i pobočnih oltara. Bilo je tih antipendija u svim bojama liturgijske godine. Nisam siguran da nisu za vrijeme posljednje „obnove” Katedrale uništeni, kao što su vjerojatno uništeni i paramenti za veliku pontifikalnu asistenciju plave boje koji su se upotrebljavali u obredima Marijinih blagdana. Ton plave boje tih paramenta odgovarao je jačini istoimene boje Gospina plašta na Tizianovoj slici.
Postoji još jedan jasan opis velikoga oltara uklonjenog 1983. Objavio ga je 1930. kanonik dum Antun Liepopili
(Dubrovačka katedrala, str. 9-10), kaptolski prepozit i pisac mnogih znanstvenih rasprava iz dubrovačke povijesti, a trebao je bio poznat onima koji su preuređivali prezbiterij Katedrale. Iz njega se vidi da oltarna menza ne potječe iz godine 1913.: „U sredini prezbiterija glavni je oltar crkve (Oltar veliki). Od mramora je i ophodan. Menza mu je u obliku trapeza do koje vode tri stepenice. Iznad menze uzdiže se mramorni tabernakul, veoma krasno izrađen, u niši kojega su vrata obložena srebrenim reljefom koji predstavlja Isusa, Dobrog Pastira, gdje nosi izgubljenu ovcu o vratu. S jedne u druge strane tabernakula po tri su stepenice za namještanje svijetnjaka, palama i drugih oltarskih uresa.Iza glavnog oltara je elegantni kor od orahova drva koji na lijevom kraju, u rogu od Evanđelja, svršava biskupskim tronom koji je nekad bio kneževo prijestolje. Drvo za kor darovao je biskup Jedrlinić, a izradio ga je mađarski umjetnik Daniel Szabo (1867. god.), a stajao je 1900 for.
U sredini nad korom diže se mramorni spomenik podignut g. 1913. prigodom Konstantinove proslave. Spomenik je u podobi oltara s trokutnim zabatom, kojega podupiru četiri korintska stupa naslonjena na vodoravno podnožje, na kojemu se čita posvetni natpis: »Monumentum XVI centurii obtentae libertatis religionis christianae A. D. MCMXIII.« [Spomenik šesnaest stoljeća od kad je kršćanska religija dobila slobodu, godine Gospodnje 1913.]
S jedne i druge strane zabata u ornamentalnom dijelu arhitrava dva su bijela mramorna medaljona koji predstavljaju u reljefu jedan sv. Srgja s inicijalima S. S., a drugi sv. Baka s inicijalima S. B. Spomenik je izveden po nacrtu domaćeg arhitekta g. Iva Ćurlice.
Uz sliku Gospino uznesenje na nebo, naslovnicu ove Katedrale, u sredini, četiri su druge uže slike u interkoloniju spomenika, po dvije sa svake strane. Gornja manja u lijevom krilu anđela Gabrijela gdje naviješta Gospi Isusovo upućenje, a donja predočuje sv. Vlaha u plaštu i bijeloj mitri na glavi gdje drži u desnoj ruci pastorȏ, a u lijevoj grad Dubrovnik. Pred njim je čovjek napola nagao bez ikakvog svetačkog obilježja. U desnom krilu pak gornja manja predstavlja Gospu, gdje klečeći prima Arkanđelovo navještenje, a ona poviša predočuje svetoga Nikolu sa samom aureolom oko glave (bez mitre) odjevena u skupocjenoj kazuli (planiti) gdje drži u lijevoj pastorô, a u desnoj tradicionalne jabuke. Uza nj straga stoji sveti Benedikt u dugoj prosijedoj bradi, sa svetačkom aureolom oko glave i tamno obučen.
Ove četiri pobočne slike u interkoloniju popravljene su godine 1928. od restauratora akademskog slikara Matije Sternena na preporuku mjesnog Nadleštva za umjetnine i spomenike.“
Iz toga proizlazi da je mramorna menza velikoga oltara dubrovačke Katedrale izrađena u XVIII., a ne u XX. stoljeću, a da je okvir oltarne pale više puta dorađivan i da je svoj konačni izgled dobio godine 1913. o dvjestotoj obljetnici dovršetka Katedrale i 1600. obljetnici priznanja kršćanske vjere.
Tada, dakle, dva stoljeća od izgradnje, dubrovačka je Katedrala zaokružila stilski odraz izvana i iznutra: izvana vitkom kupolom i balustradama na krovnim terasama koje je biskup Josip Marčelić ukrasio s 12 kamenih kipova koje je izradio veliki domaći majstor Marin Radica s Korčule, a iznutra izgradnjom svih divnih oltara bočnih kapela s vrsno izrađenim balustradama koje su prostor namijenjen svećeniku dijelile od bočnih lađa. U Katedrali, u okviru bočnih kapela odvijale su se pobožnosti Gospe od porata, Srca Isusova, svete Male Terezije i svetoga Križa. Sa svojim svetinjama Katedrala je bila i hodočasnička crkva u koju se hodočastilo ne samo o svetkovini Svetoga Vlaha nego i o blagdanima Velike Gospe, Gospe od zdravlja, Duhovskog proštenja (Rusalja), Svete Terezije i Srca Isusova kad su u nju hrlili hodočasnici od Stona do Konavala, neki i bosonogi. To je bila crkva tako uređena da joj nisi mogao ništa oduzeti i ništa dodati da bi postala ljepša. Ona je sretno spojila potrebnu sakralnost s visokom crkvenom umjetnošću. To je bila crkva gdje si još mogao skrušeno moliti. Jednom riječi bio je to u punom smislu hram pobožnosti, hram svetosti, ali i hram umjetnosti i razdragane otmjenosti. Ona je u cjelini odražavala sklad materijalnoga i duhovnog svijeta kao što to još danas odražava njezina kapelica svetih moći.
Nakon tzv. obnove, pod krinkom prilagodbe novim liturgijskim propisima, sve je to nestalo. Katedrala je izgubila sakralnost i stilsku zaokruženost. Mjesto velikog oltara koji je grabio pogled vjernika već s vrata glavnoga ulaza, zjapi poluprazan prostor.
Nad njim lebdi u zraku Tizijanov poliptih bez okvira, što mu oduzima iskonski izgled renesansnoga poliptiha i vrijedne umjetnine. Primjeren okvir slikama uvećava umjetnički dojam. Milijuni slika na svijetu tako su ukrašeni, a sada, nakon „obnove“, jedna od najznačajnijih slika staroga Dubrovnika ostala je bez toga značajnoga uresa.
Uklonjena je i pričestna ograda napravljena od mramorne balustrade koja je služila kao klecalo, posebice djeci, a sad nema ni toga. Te su balustrade imale i estetsku ulogu jer su zaokruživale arhitekturu bočnih kapela kao zasebne crkve. Sada kad ih više nema, posjetitelj ne zna čemu služi kapela. Prije je to bio prostor samo za svećenika, a sada bilo tko, i nevjernik, može ući u to bivše svetište. Nije naodmet napomenuti kako je to istodobno i sigurnosno-estetski problem: s takvim „otvorenim“ pristupom bočnim kapelama teško je u njima izložiti sve oltarne i druge ukrase (svijećnjake, kanonske tablice, palme, zavjese, slike, zavjetne pločice, nakit, itd), pa su oni nužno pospremljeni u spremišta i ne vrše svoju primarnu funkciju da budu „ures Doma Božjega u sve dane“ (Psalam 93, 5). Uklonjene su i vitrine sa zavjetnim zahvalnim darovima: medaljicama i reljefnim pločicama koje su ukazivale na uslišanja onih koji su tu molili, pa su bile poticaj i drugima da će biti uslišani. Ni toga više nema.
Tim pothvatom prezbiterij, odnosno glavni oltar je devastiran, a uklanjanjem balustrada dijelom su devastirane i bočne kapele. U prezbiteriju nema simbola pred kojim bi se čovjek mogao moliti, jer nema više oltarne menze sa svetohraništem, nema križa.
Poliptih Uznesenja nije prislonjen pri zid nego visi u zraku kao neka utvara bez ikakva okvira, pa stoga djeluje sjetno, kao ćelava glava, jer kao što je glavi ukras kosa to je slici okvir. I ne možeš ni u jednoj crkvi na svijetu pronaći sliku bez okvira osim danas u dubrovačkoj Katedrali. Da stvar bude još teža u opustošeni prostor prezbiterija postavljena je tzv. biskupska katedra. Ona je izrađena statički. Zbog neobičnog stepeništa i podnožja više djeluje kao nadgrobni spomenik nego kao biskupski tron.
Također, nova oltarna menza koja je poprilično udaljena od biskupskog trona ne uklapa se ni stilski u barokni prostor Katedrale jer joj je podnožje (antipedij) bez ikakvog simbola i ukrasa od običnog (bezbojnog) mramora nalik na obrađeni kamen, a i sama menza rustična je i teška, k tomu i veličinom nesrazmjerna s podnožjem. I biskupski tron i nova oltarna menza ritmički su nerazvijeni u razigranom prostoru barokne Katedrale, djeluju suhoparno i nametljivo kao strano tijelo koje narušava prirodni sklad barokne arhitekture i ugođaja. Prije „obnove“, pri ulasku na glavna vrata dočekao te je skladno isklesani veliki oltar s prelijepim Tizianovim poliptihom vrsno uokvirenim u mramornom okviru poput tolikih baroknih oltara po svijetu, pa si zaželio da mu se što prije približiš i da klekneš ispred balustrade i pobožno se pomoliš.
Oltar Gospe od porata do 1985., s mramornom pričestnom ogradom i zavjetnim Gospinim srebrom i zlatom. Snimio Josip Berner oko 1930.
Na isti način bile su osmišljene i pokrajnje kapele sa svojim oltarima. Međutim, kad su uklonjene njihove pričestne ograde ne samo da se njihov izgled promijenio nego i sakralni ugođaj. Što je sve još drugo propalo, ne znamo. Balustrade su bile kao okvir na slici; njima se zaokružio sakralni prostor u koji je ulazio samo svećenik, a vjernik je uz klecalo balustrade mogao pobožno moliti. Sada niti vjernik može gdje kleknuti, niti taj prostor djeluje estetski zaokruženo, što se može vidjeti iz fotografija prije i nakon obnove.
Uklanjanje velikoga oltara pravdalo se i nekom bilješkom (rotulusom, papirićem) navodno pronađenom prigodom razgrađivanja žrtvenika 1980-ih godina. Zapis je navodno ukazivao da menza oltara potječe iz 1913. godine. Da bi se to postiglo čini se da su se inicijatori takve obnove poslužili i nevjerodostojnim tvrdnjama. Dade se to zaključiti i iz teksta onodobnog kancelara Biskupije dum Ante Dračevca koji je u turističkom vodiču Katedrale napisao: „U sredini svetišta prezbiterija nalazio se glavni mramorni oltar podignut 1913. godine za vrijeme biskupa dr. Josipa Marčelića (1894–1928). Tri su mramorne stepenice vodile do oltara menza kojega je imala oblik trapeza. Iznad menze se dizalo mramorno svetohranište s vratima obloženim srebrenim reljefom s prikazom Isusa Dobrog Pastira.“
Usporedimo li tekst dum Ante Dračevca s onim dum Antuna Liepopilija uočavamo da Dračevac ne spominje mramorni okvir ili, kako ga Liepopili naziva, „spomenik“ u koji je 1913. uokviren Tizianov poliptih. Ali od Liepopila uzima opis triju stepenica koje su vodile do menze velikog oltara, a također i opis svetohraništa dodajući kako je ta menza napravljena 1913. što se nikako ne može zaključiti iz Liepopilijeva opisa kojim se Dračevac poslužio pišući spomenuti vodič.
Za predodžbu koliki je gubitak Katedrala pretrpjela u estetsko-umjetničkom pogledu dovoljno je pogledati fotografiju samoga svetohraništa koje predstavlja pravo remek-djelo kiparstva, a k tomu svakom vjerniku i snažan simbol vjere. Dubrovačka katedrala nakon „obnove“ izgleda kao da je u njoj nešto srušeno i da je dobila novu namjenu kao što je u svoje vrijeme Aja Sofija u Carigradu pretvorena u muzejski prostor. Jednom riječju, dubrovačka Katedrala izgubila je stilsku cjelovitost i potrebnu sakralnost koja treba resiti sve crkve po svijetu. Ona je pretvorena u neku čudnu dvoranu u kojoj se, eto, mogu obavljati i crkveni obredi. Ovo nije samo moje mišljenje nego sud i većine vjernika Dubrovnika i mnogih povjesničara umjetnosti, kao i inozemnih posjetitelja Katedrale.
Ne bih htio da se odgovornost desakralizacije i devastacije Katedrale svali na vrsnog arhitekta Ivana Prtenjaka. Na njega se vršio silan pritisak da se Svetište dubrovačke Katedrale uredi prema dopisu Biskupskoga ordinarijata br. 898 od 20. listopada 1983. upućenom Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode u Dubrovniku, a kojim je, između ostalog, prema Općoj uredbi Rimskoga misala, traženo da oltar bude nepomičan, ophodan i da se na njemu može obavljati služba licem prema puku. Tim više jer Arhitekt o tomu nije sam odlučivao, nego je, kako je opisano u Dubrovačkom vjesniku od 22. studenoga 1986., bilo umreženo desetak gradskih i republičkih ustanova i dvadesetak stručnjaka s područja arhitekture i povijesti umjetnosti. Njegova je odgovornost ipak velika, jer je on bio projektant i izvršitelj stanja kakvo je danas, a koje nisu odobrili ni vjernici ni posjetitelji Dubrovnika niti mnogi domaći i inozemni stručnjaci.
Možemo dakle zaključiti kako je Svetište (prezbiterij) barokne prvostolnice Gospe Velike imalo nekoliko faza razvoja ili uređenja. Od 1713. do 1788. Tizian je postavljen u Svetište, ali ne znamo u kakav okvir. Ne znamo ni kakav je bio veliki oltar. Od 1788. do 1983. postoji mramorni žrtvenik kojega se svi sjećamo (đenovski, đenoveški), a od XVIII. stoljeća do 1853. Tizian je uokviren u drveni okvir, i to čini se onaj koji je danas u župnoj crkvi Sv. Mihaela u Kliševu. Od 1853. do 1913. oltar je isti, Tizian je uokviren mramornim stupovima iz crkve Gospe od rozarija, a postavljaju se i (nove?) drvene korske klupe koje su sada u župnoj crkvi u Smokvici. Od 1913. do 1983. žrtvenik (menza) ostaje barokni, a okvir (retabl) je neorenesansni mramorni prema ideji arhitekta Iva Ćurlice uz prepravke Središnjega povjerenstva za čuvanje spomenika iz Beča. Katedrala je od 1981. do 1986. izvan kulta, a izgled čiji je autor Ivan Prtenjak, traje od 1986.
Mi smo pozvani kako bismo na ovome skupu stručnim mišljenjima pomogli novome dubrovačkom biskupu da ublaži posljedice desakralizacije i devastacije unutrašnjeg prostora ove crkve.
Ovdje ću prvi javno izreći svoje mišljenje, a to je: da se sve što je uklonjeno iz Katedrale mora vratiti na svoje mjesto, tj. stara oltarna menza sa svetohraništem i mramorni okvir za poliptih. Zatim pričestne ograde (balustrade) pokrajnjih oltara, i to odmah, jer je njih bez velika troška i zidarskih zahvata moguće postaviti, a one bi jako ublažile izgled koje sada pružaju kapele pobočnih oltara. Zatim stari jubilejski spomenik Kristu Otkupitelju i propovjedaonicu koja predstavlja veliku umjetničku vrijednost domaćega kipara Marina Radice. Također valja vratiti i dio slika koje bi služile kao nadopuna arhitekture, poput onih Paola Veronesea u Svetištu. Između njih valja naći najčasnije mjesto dvjema slikama koje su prenesene iz kapelice Miha Pracata na Lopudu, a koje su od prvog dana nove Katedrale dio njezina inventara.
Posebice valja istaknuti kako treba vratiti drveni kanonički kor koji od svih maknutih stvari ima najmanju umjetničku vrijednost, ali neobično veliku i povijesnu važnost jer je to bilo mjesto trajne svećeničke molitve, posebice kanonika slavnoga dubrovačkog kaptola koji su jedini u Hrvatskoj ustoličavali državnog vladara – dubrovačkoga kneza. K tomu su svojedobno birali i dubrovačkoga nadbiskupa te obavljali mnoge druge časne i odgovorne službe, primjerice nastavu u kaptolskoj školi i srednjovjekovnoj dubrovačkoj gimnaziji, imenovanje župnika, a preko Bratstva svećenika razvijali i veliku karitativnu djelatnost.
Gosparu Biskupe, Vi imate dužnost odlučiti kako dalje. Dobri Duh koji Vas je nadahnuo da odlučite obnoviti napuštenu Biskupsku palaču i vratiti je za rezidenciju dubrovačkih biskupa, neka Vas ohrabri da uspješno dovršite pothvat koji nas je ovdje okupio na zadovoljstvo vjernika i stručnjaka. Mi ćemo Vas u tome podupirati i pomoći Vam.
Na Okruglome stolu u Dubrovniku 17. veljače 2012.
* muzikolog i povjesničar, rođen 1934. u Dubravci,
svećenik Dubrovačke biskupije od 1959.,
ravnatelj zbora zagrebačke Katedrale u miru
** povjesničar umjetnosti i arheolog, rođen 1979. u Dubrovniku,
ovdje obavio povijesnoumjetničko istraživanje; ivanvigjen@yahoo.com
Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.) 46, str. 68-73.
Dum Mihovo ogorčenje je poticajno
Miljenko Domijan
*Hvala dum Mihu. Ovo njegovo ogorčenje dijelimo svi. Ali ono nije negativno upereno, usmjereno je na dobro djelovanje na kraju, s ovom porukom Biskupu. Ono je apsolutno poticajno. Takvim ga prihvaćamo i zahvaljujemo mu na svim izvornim podatcima koje je podastro da možemo dalje suvislo razgovarati. Samo bih rekao da možda ne treba prebrzo ići u obnovu oltara.
Na Okruglome stolu u Dubrovniku 17. veljače 2012.
moderator Okrugloga stola
Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.) 46, str. 73.
www.tonimir.hr/NasaGospa46.pdf
bglavac
edin.kecanovic
