Retabl ne zaklanja ni centimetar poliptiha

Ivan Viđen

Od kad sam počeo čitati o ovome, i u zborniku o obnovi Dubrovnika, i u člancima više stručnjaka, a onda i u novinama, cijelo vrijeme se ističe kako „oltar” zaklanja Tizianovo djelo. Pa i danas je Arhitekt time obrazložio zašto je uklonio retabl. Priča izgleda potječe iz nepreciznosti u elaboratu Restauratorskoga zavoda Slovenije da „oltar” – a misli se očito retabl – fizički pokriva 15% slike, na što se svi pozivaju. A to jednostavno nije točno!

Ponajprije, trebali bismo biti određeniji. Marčelićev, Ćurličin, Dvořákov ili Simonov retabl iz 1913. godine – kako ćemo ga već zvati – koji je uvijek bio nekoliko metara fizički odvojen od baroknoga oltara, valja posve prestati nazivati oltarom jer on nije oltar. Da bude žrtvenik, nedostaje mu bitna stvar – oltarna ploča (menza). On nikad nije ni bio zamišljen kao oltar nego kao retabl (okvir), monumentalna kamena plastika uokolo, a ne preko Tiziana. Sve se to lako uočava na starim očuvanim fotografijama. A što je ovdje najvažnije, arhitektura retabla ne zaklanja niti centimetar slike! To je činio drveni okvir slike koji je u cijeloj priči sporedan i koji se lako napravi užim.

Od svih uklonjenih dijelova opreme Svetišta čini mi se da su korske klupe najmanje bitne, a danas postoje načini da se skrate za jedno polje prilikom eventualne ponovne montaže ili da ih se na drugi način bolje prilagodi cjelini Svetišta.

Na Okruglome stolu u Dubrovniku 17. veljače 2012.

Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.) 46, str. 90.