Poštovati etiku, ostvariti ljepotu

Marko Špikić*

Htio bih zahvaliti ocu Biskupu što nas je ugostio na ovom lijepom skupu i kolegi Karaču koji je počeo nuditi zanimljivo rješenje jer težimo nečemu konkretnom.

Sa stajališta povijesti i teorije konzerviranja ono što je napravio arhitekt Prtenjak legitimno je i kroz povijest konzerviranja. Početkom XX. stoljeća u Srednjoj Europi sazrela je zamisao kako je elementarno poštenije da arhitekti, kad donose nove sadržaje, oni ne moraju biti u povijesnim oblicima.

S druge strane važan je pojam biološke paradigme. Jako je dobro što smo govorili ne samo o estetičkom nego i o etičkom problemu. Postoji etički problem kod ovoga projekta osamdesetih godina jer je tu nastupila cezura. Novom kreacijom, koja na prvi pogled nije loša, došlo do razaranja, razgrađivanja. Nisam na strani onih koji smatraju da su arhitekti štetočine u povijesnim objektima. Oni mogu biti jako dobri pridonositelji novim vrijednostima. Međutim, ovdje je došlo do uklanjanja i, čuli smo ranije, devastacije. Možemo na različite načine gledati ubrajaju li se među devastacije i slojevi nastajali tijekom XIX. i početka XX. stoljeća. Osobno se ne slažem. Ali mogu se složiti da je dobar smjer napraviti spoj rekompozicije i ponovne kreacije. Mislim da bi to bilo pošteno prema budućim korisnicima crkve. Tako bismo dobili spoj estetike i etike. Biološka paradigma mi se čini temom prikladnom za daljnju raspravu.

Na Okruglome stolu u Dubrovniku 17. veljače 2012.

povjesničar umjetnosti i komparatist književnosti, rođen 1973. u Zagrebu; docent na Filozofskome fakultetu u Zagrebu; mspikic@ffzg.hr

Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.) 46, str. 91.