Joško Belamarić*

Nehajan odnos prema povijesnoj epidermi spomenika (kao što je slučaj s pločnikom kotorske katedrale) i ne mora biti politički nakanjen. On je posvuda bio dio svojevrsne konzervatorske manire i nije se ticao samo crkava. Često ni konzervatorski zahvati nisu bili pripremljeni dostatnim istraživanjima niti s temeljitim vrjednovanjem cjeline zaštićenih povijesnih slojeva.

Nakon potresa 1979. dubrovačka je Katedrala temeljito arheološki istražena. Dobila je od tada samo preliminarni istraživačev izvještaj. Njezina unutrašnjost ‘obnovljena je’ sterilizirajućim, purifikatorskim, preko svake mjere ulaštenim arhitektonskim projektom. Čitav barokni prezbiterij je uklonjen. Tizianov poliptih izvučen je iz okvira i postavljen na zid poviše hipertrofiranoga biskupskog trona. Stari kor – makar ne umjetničkih svojstava splitskog ili trogirskog – otputovao je u Smokvicu. Oltar je postavljen točno tako da prepriječi ulaz u Moćnik katedrale, njezin najvažniji dio – Moćnik koji je motivirao niz nekadašnjih arhitektonskih preinaka Katedrale i koji je bio prva točka posjeta svake važnije povijesne figure koja je pohodila ili hodočastila u Dubrovnik.

„Grozota pustoši stoluje na svetome mjestu“ (Matej 24,15). Svetište bez Svetohraništa i križa, srce Dubrovačke Crkve pretvoreno u muzejski prostor, „postav“; „faraonski trijem“, „Litostrotos, Gabata“ (Ivan 19, 13), sudačka dvorana (don Josip Brešković). Lijevo harmonij i sviraonik orgulja, u sredini oltar nasred prolaza prema Relikvijariju.