Željka Ružić*

Ogoljen barokni prostor stolne crkve u Dubrovniku priveden je funkciji 24. studenoga 1986. Međutim, ostala je nedovršena cjelovita prezentacija, u prvome redu poliptiha u Svetištu i kolorita čitave unutrašnjosti. Bez duha i topline, djeluje depresivno, hladno i prazno. Razgolićenost, nedovršenost i neuspjeli raspored ne uvode u otajstvo, ne pozivaju, ne označavaju dostojanstvo bogoslužnoga skupa. Tijekom uporabe pokazalo se da je prostor desakraliziran, ne samo obnovom nego i načinom upotrebe, a to podupire i prostorna koncepcija „bunara prošlosti”, „suvremenog kazališta” i „reduciranog svetišta” (kako ga je opisao sȃm projektant).

Pri obnovi u Svetištu nije uspostavljen križ kao temeljni simbol kršćanstva. Sjedeća mjesta u Svetištu riješena postavom običnih stolaca djeluju privremeno i nedovršeno. Klupe u glavnom i u poprečnom brodu vrlo su neudobne. Budući da svetohranište nije uočljivo i u njemu nema opreme (namještaja), proizveden je učinak „muzeja”.

Glavni oltar je po novim liturgijskim propisima okrenut prema puku i pomaknut ispod kupole, a vjernici se nalaze polukružno oko oltara. Time je prostor popriječne lađe postao aktivan. Sviraonik (električne orgulje, a k tomu i harmonij) u južnoj bočnoj lađi izazivaju nered u prostoru i narušavaju prostornu koncepciju koja nije provedena do kraja. Ponašanje većine posjetitelja, čak i ako su kršćani, posve je neprimjereno (odjeća, vika). Tomu još više pridonosi odlaženje u Moćnik kroz prostor Svetišta.

Nasuprot potpunoj muzealizaciji, moguće rješenje je resakralizacija. To znači pretvoriti crkvu u sveti prostor. Za to je potrebno iznova promisliti prostornu koncepciju te svrhu i namjenu svega onoga što Katedralu čini katedralom.

Glavninu vremena i za najveći broj posjetitelja Katedrala nije crkva, posvećena zgrada namijenjena bogoštovlju, pogotovo ne glavna bogomolja Biskupije, nego turističko odredište i odmorište. Snimio Denis Vokić 24. svibnja 2005.