O Okruglome stolu sedam mjeseci kasnije

 

don Stanko Lasić

 

U naše su doba potres (1979.), arheološka istraživanja (1981.-1985.), obnova (1979.-1988.) i rat (1991.-1992.) grubo zadrli u ono što su stoljeća taložila u dubrovačkoj Prvostolnici. Nisam liturgičar, ali ću kao župnik reći: dvadeset godina slušam reakcije ljudi koji dođu u Svetište Katedrale. Ne ću govoriti u postotcima, ali većinom su svedene na čuđenje: Što je ovo? Što ovdje nedostaje? Zašto je ovo ovako? I vatikanski ministar vanjskih poslova msgr. Mamberti, kad je bio ovdje u listopadu 2009., zapitao se kako je moguće da je ovo ovako. Ne kritiziram arhitekta nego samo prenosim reakcije.

Još su 1997. godine u studiji Nastavak obnove dubrovačke Katedrale arhitektica Željka Ružić i teolog Petar Marija Radelj upozorili: „Slučaj dubrovačke Katedrale najjasniji je primjer kako spomenička jezgra i patina Dubrovnika ne dopuštaju nagle i nedomišljene zahvate u kameno tkivo Grada. Iskustva obnove baroknih prostora diljem Europe ukazuju i da je potrebno biti iznimno oprezan u njihovu ogoljenju jer ga barok nikako ne podnosi. Nezadovoljstvo većine dubrovačkoga vjerničkog puka, svećenstva i stručne javnosti nedovršenošću obnove i nekim promašajima poslijepotresne obnove stolne crkve Gospe Velike u Dubrovniku glasni je vapaj crkvenosti, kršćanske zabrinutosti za bogoštovlje i revnosti za Božju kuću. Od spomenika ne treba raditi fetiš. Naime, nije čovjek ,radi subote’ ni radi spomenika nego ,subota’, to jest spomenik radi čovjeka. To nipošto ne znači da se treba ili uopće smije postupati barbarski, uništiti sve prošlo; jedini je Bog stvoritelj, čovjek se oduvijek (skladno) ugrađuje u ambijent. Ni primisli o nametanju ili gospodarenju, o rušenju prijašnjega da se oslobodi mjesto novim materijalizacijama. Ipak, svaki naraštaj ima pravo učiniti bilo koji prostor sebi ugodnim u skladu s njegovom namjenom. Božji narod u svojem zemaljskom postojanju treba mjesta gdje se zajednica može okupljati da bi slavila bogoslužje. Gospa, kako je Dubrovčani od milja zovu, nije samo velika monumentalna bogoštovna građevina, ni samo prostor posvećen u dugom trajanju, ni samo spomenik da je naselje preraslo u Grad, ni samo dokaz o uvrštenju Dubrovnika na zemljovid sjedišta apostolskih nasljednika. Kao i svaka prava stolna crkva, ona je živuća zbilja koja se neprestano obnavlja.”

Na Okruglome stolu 17. veljače ove godine nije bilo ekleziologa i liturgičara pa je izostala rasprava o svetohraništu, osnovnome sadržaju Svetišta. Naime, mjesto u kojem se čuva presveta Euharistija mora biti smješteno u nekom istaknutom, časnom, dobro vidljivom i umjetnički opremljenom mjestu crkve, koje je i zbog tišine, zbog prostora ispred svetohraništa, te zbog postojećih klecala ili sjedala prikladno za molitvu.

Isto tako, nije dovoljno artikulirana ni turistička namjena Katedrale kad mnoštvo stranaca, u skupinama ili pojedinačno dolaze posjetiti kapelicu svetih moći, a oltar na sadašnjem mjestu priječi nesmetan protok. Izostala je i vjernička rasprava o definiciji stolne crkve i uporišnim točkama resakralizacije (v. Našu Gospu br. 44, str. 51-54).

Ipak, Župno pastoralno i ekonomsko vijeće priređivanjem ovoga Okrugloga stola učinili su neopoziv korak prema boljem rješenju uređenja Svetišta Katedrale i utrli novu dobru praksu razgovora između različitih struka i polazišta kako bi se oni približili. Ovaj znanstveni skup svima je pokazao kako nastavku obnove Prvostolnice treba pristupiti kompleksno. Toliko potreban okrugli stol iznjedrio je okvir i smjernice za daljnje postupanje.

Nijedan se segment ovako složenoga problema ne može prepustiti odlučivanju stručnjaka-pojedinca, ni liturgičara, ni povjesničara umjetnosti, ni konzervatora, ni dušobrižnika, ni arhitekta, nego valja težiti usuglašenju unutar struke, a potom i interdisciplinarnom. Povijest ovoga Svetišta uči nas k tomu da dijalog među strukama može biti pogrješno shvaćen kad se uloge zamijene, pa primjerice teolozi počnu konzervirati, arheolozi projektirati, a arhitekti davati teološka obrazloženja. Da se to izbjegne, moramo se poslužiti vjekovnom mudrošću Crkve i pribaviti diabolusa rotae na svakom stupnju, da liturgijske prijedloge komentiraju drugi liturgičari, arhitektonske drugi arhitekti, konzervatorske drugi konzervatori.

Ne zaboravimo dinamiku naših sljedećih koraka. Ako bi se pustilo da se ovo uskoro ne nastavi, izgubit ćemo vrijeme. Tristota obljetnica barokne Katedrale je pred vratima. Treba krenuti ozbiljno, stručno i bez odgode. Na stručnjacima je da to što prije osmisle projekt resakralizacije Svetišta, a na našem ocu Biskupu da to u djelo provede. On je podupro da se ovo pitanje konačno pokrene te je aktivno sudjelovao u pripremi i u radu Okrugloga stola. Treba se nadati da će naš biskup msgr. Mate Uzinić poduzeti sve što je potrebno kako bi prihvaćeni i potpisani zaključci što prije zaživjeli.

U Dubrovniku 17. srpnja 2012.

 

Sudionici Okrugloga stola 17. veljače 2012. Snimio Ivo Marlais.

 

Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.) 46, str. 93-94.

 

 

 

www.tonimir.hr/NasaGospa46.pdf