Kad se vrati uklonjeno, onda smo tek na početku

Miljenko Domijan

Ne bismo dvojili priznati stvaralačko umijeće arhitekta koji je riješio izazove suvremenoga bogoslužja da se nisu dirale naslijeđene stvari. Zato sad moramo napraviti rekompoziciju staroga ne bismo li dobili novu mogućnost kreacije. Pa napravit ćemo je!

U ovom je spletu neprihvatljivo razaranje naslijeđenoga i ono je u najvećoj mjeri etičko pitanje. Jer arhitekt je nastavio na destrukciju. Više ničega nije bilo. I onda on u praznome prostoru daje svoje rješenje. Koje može biti i nadahnuto.

Zahvaljujući kolegi arhitektu Ivici Tenšeku, Institutu za povijest umjetnosti i konzervatorima imamo arhitektonski snimak postojećega stanja s obilježenim brojevima svih arhitektonskih i kiparskih elemenata koje trebamo vratiti. Kad to vratimo, onda smo tek na početku, da arhitekt svojim ostvarenjem dopuni taj prostor elementima nužnim za odvijanje suvremenog bogoslužja. Da nije bilo destrukcije, ne bi bilo ovoga problema.

Možemo li konsenzusom prihvatiti prijedlog Stijepa Butijera? Gospodine Biskupe i Župniče, Vi ste najodgovorniji. Gotovo bih rekao da je to zadaća arhitekta koji je napravio ono rješenje da u ovim novim okolnostima nastavi projektirati. A da mi svi zajedno to pratimo, od Biskupa i Župnika koji će gledati jesu li liturgijska određenja kvalitetna ili nisu, do nas svjetovnjaka odgovarajućih struka sa zadatkom osiguranja uklopljivosti novoga u staro (sada već vraćeno). To je rješenje.

Na Okruglome stolu u Dubrovniku 17. veljače 2012.

Naša Gospa (Dubrovnik), XVIII (2012.) 46, str. 91.