Abortus je također jedna vrsta konflikta. Čini mi se da proizvoljno određivanje trenutka u kome počinje život -bez obzira da li je to u prvom tromjesečju ili drugom -predstavlja samo izbjegavanje stvarnog problema. Očigledno, život počinje u okviru određene koncepcije i prekid života uključuje i ubistvo ljudskog bića. Vjerujem da jednostavna politika abortusa na zahtjev teži da poništi ono što je Albert Schweitzer nazvao 'poštovanje života.' S druge strane u obzir treba uzeti i život žene, nesuđenog oca i društva. Životi mnogih žena bili bi ozbiljno ugroženi ukoliko bi trudnoću iznijele do kraja, čak i onda kad dijete misle dati na usvajanje - jer svako dijete ne mora biti podobno za usvajanje. Ili u drugoj varijanti, njihovi životi bili bi ozbiljno ugroženi i ukoliko rode dijete i pokušaju biti roditelji, a za to nisu sposobni. Zbog toga nemam neki drugi odgovor na pitanje abortusa, osim da kažem da svako pojednostavljivanje i jednodimenzionalne naredbe tipa ‘ne smiješ abortirati' neće riješiti ovaj problem. U ovakvim situacijama sam sebi postavim pitanje: 'Šta nedostaje?' Ako se zapitate šta nedostaje u zakonu koji kaže 'ne smiješ abortirati', shvatit ćete da nedostaje odgovornost. Tvorci zakona ne uzimaju u obzir odgovornost majke ili roditelja nerođenog djeteta. Oni sami svakako ne žele preuzeti odgovornost za dijete koje će se roditi kao rezultat njihova zakona. To je zakon bez samilosti i integriteta. Jedini način na koji se nešto može učiniti je u okviru zajednice, gdje odluka - treba li ili ne treba biti abortusa - postaje zajednička. Ako treba, tada zajednica preuzima na sebe neku vrstu krivice zbog takve odluke. Ali, ako odluči da ne treba biti abortusa, tada zajednica preuzima određenu odgovornost za financijsku i psihološku dobrobit ne samo djeteta već i roditelja. Nažalost, u ovom trenutku, kada nismo ni počeli funkcionirati u okviru zajedništva, ne možemo ni sanjati da bismo se mogli uklopiti u takvo razmišljanje. Zato će, bar još neko vrijeme, pojednostavljena politika protiv abortusa bit atavistička i neće postići ništa osim vraćanja onamo gdje smo bili prije četrdeset godina, kada su siromašni ostavljani na milost i nemilost šarlatanima, a bogati putovali u Švedsku. Dakle, ako želite razmišljati o integritetu - dok god ste voljni da se suočite sa bolom koji to podrazumijeva - sve što vam je potrebno zapamtiti jest jedno jedino pitanje: 'Šta nedostaje?' Ali to nije uvijek ugodno, jer, prije ili kasnije, shvaćate da na određenom nivou svatko od nas, prije ili kasnije, snosi odgovornost za sve što mu se dešava.