Nije mi namjera da stvorim neku vrstu izlaganja lišenog bilo kakve strasti, o celibatu kao potrebi duhovnog razvoja. Naprotiv. Ja pozdravljam ne samo seksualnost već i seks. Volim seks i volim kada drugi ljudi uživaju u seksu.

Prije dvanaestak godina, poslije mnogo mjeseci rada sa grubom, frigidnom ženom tridesetih godina, imao sam šansu da budem svjedok njenog podvrgavanja iznenadnoj i dubokoj kršćanskoj konverzaciji. Poslije tri tjedna takvog razgovora, prvi put u životu doživjela je orgazam. Može li to tempiranje biti slučajno? Sumnjam. Jedan prijatelj mi je jednom rekao: 'Seksualni i duhovni dijelovi naše ličnosti su tako blizu jedan drugome da ih je teško odvojiti.' Ne mislim da je ta žena slučajno postala sposobna da se svim srcem podari Bogu, i da se svim srcem podari svom partneru. Hvala Bogu!

Imao sam jednog prijatelja svećenika koji je taj fenomen koristio kao kriterij u razgovoru. Rekao mi je da, ukoliko se razgovor tiče prethodno seksualno represivne osobe, a nije praćen nekom vrstom seksualnog buđenja ili cvjetanja, treba posumnjati u dubinu razgovora.

I danas možete čuti priče o svećenicima koji stupaju u intimne odnose sa svojim župljankama. Svećenici i drugi ljudi u sličnoj poziciji nastoje se ponašati kao glineni golubovi za odstrel kada se pojavi takva strast. Priznajem da sam prakticirajući psihoterapiju, svaki put kada sam bio na istoj valnoj dužini ili doživio isto duhovno zbližavanje s pacijenticom mlađom od devetnaest godina, morao dobro paziti na svoje korake.