Najkompliciranija i najkompleksnija je Treća Knjiga Postanka, koja obrađuje mit o Adamu i Evi i Rajskom vrtu. Mitovi ili snovi funkcioniraju u okviru onoga što Freud naziva kondenzacijom, ili sažimanjem. Jedan san može sažeti ili kondenzirati ne samo jedno, već dva ili tri različita značenja. Ovo je, zapravo, nagoviješteno u mitu o Rajskom vrtu. To je čudnovata priča koja sadrži ne samo jednu istinu, dvije ili tri, već cijeli niz istina koje nas uče o ljudskoj prirodi.

Iako se to fundamentalistima možda neće dopasti, jedna od stvari koje mit o Raju uči odnosi se na evoluciju. Ovo ne znači da Bog nije umiješao prste u evoluciju. Konkretno, Treća Knjiga Postanka je mit o tome kako ljudska bića evoluiraju u svjesna bića. Već sam govorio u prvom poglavlju o nekim posljedicama ovakve evolucije i zato ću još jednom naglasiti nekoliko stvari iz ove velike priče. Naša stidljivost, naša samosvijest, naš osjećaj odvojenosti od prirode tjera nas da nastavimo evoluirati u pravcu još značajnije i veće svjesnosti. Jer, sa svjesnošću dolazi i spoznaja dobra i zla.

Pored ostalog, ova nas predivna, bogata priča uči i o mogućnosti izbora. Dok nismo zagrizli jabuku s drveta spoznaje Dobra i Zla, nismo, zapravo, imali nikakav izbor. Slobodu volje nismo posjedovali sve do trenutka opisanog u Knjizi Postanka, kada postajemo svjesni. Postavši svjesni, suočili smo se sa izborom da odaberemo istinu ili laž. Tako priča o Rajskom vrtu ima udjela u kompletnoj genezi dobra i zla. Ne možete imati zlo dok ne napravite izbor. Kad nam je Bog udijelio slobodnu volju, on je neizbježno dopustio i zlu da uđe u svijet koji nas okružuje.

Tako se dogodilo da je jedan drugi, još stariji mit (Prva Knjiga Postanka), također imao šta reći o evoluciji, baš kao i o dobru i zlu. Taj nam mit govori o tome kako je Bog najprije stvorio nebeski svod, a zatim zemlju i vodu, biljke i životinje. To je ista sekvenca koju sugeriraju i geolozi i paleontolozi.

A potpuno novo značenje Knjige Postanka palo mi je na pamet kad sam se sjetio da je Bog prvo stvorio svjetlo, i pogledavši ga rekao da smatra da je to dobro. Zbog toga je stvorio zemlju i vidio da je i to dobro. I tada je odvojio zemlju od vode i vidio da je to, također, veoma dobro i nastavio stvarati biljke i životinje. I kada se uvjerio da su i to dobre stvari, tek tada je stvorio ljudsko biće. Taj impuls da se uradi nešto dobro, ima određene veze s onim što čini suštinu kreativnosti.

Impuls da se učini zlo je više destruktivan nego kreativan. Izbor između dobra i zla, kreativnosti i destrukcije, pripada nama samima. A najvažnije od svega je saznanje da moramo preuzeti odgovornost i prihvatiti posljedice.