Ogroman broj ljudi koji se danas okuplja pod okrilja svih mogućih religija Novog Doba vjeruje daje lako oprostiti. Međutim, oprostiti je lako jedino kada je osoba čvrsto uvjerena da zlo ne postoji. A nije tako.

Ovakav pogrešan stav gura ljude u određene zamke, a primjer se može pronaći u veoma popularnoj knjizi Novog Doba 'Ljubav je oslobađanje od straha', mog kolege Geralda Yampolskog. Njegova knjiga govori o opraštanju, ali problem je u tome što to u interpretaciji Yampolskog zvuči krajnje pojednostavljeno. Umjesto da donosi sud o ljudima on donosi vrlo paušalne ocjene - treba tragati za dobrim osobinama u ljudima, za Bogom U njima i afirmirati ih.

Uvijek sam skeptičan prema paušalnim idejama i konceptima, jer takva pojednostavljenost ljudima stvara nevolje. Prisjećam se riječi drevnog sofiste; 'Kada kažem plačite, ne mislim da treba plakati neprestano. A kada kažem nemojte plakati, to ne znači da trebate stalno izigravati klauna. Nažalost, suviše ljudi u pokretu Novo Doba vjeruje da 'afirmirati' znači 'uvijek afirmirati'. Slažem se da je u devedeset posto slučajeva afirmacija prava stvar, ali, u bar deset posto slučajeva - kada se suočite s nekim poput Hitlera - afirmacija je najgora moguća stvar koja nas može zadesiti.

Nemojte praviti grešku, oproštaj i afirmacija nisu ista stvar. Afirmacija je način da izbjegnete suočavanje sa zlom. Često možemo čuti: 'Pa da, očuh me maltretirao u djetinjstvu, ali to je njegov promašaj, vjerojatno je kao mali i sam prošao kroz nešto slično.' S druge strane, oproštaj zahtijeva pošteno suočavanje sa zlom. Očuhu treba reći: 'Bez obzira na razloge, ono što si učinio bilo je pogrešno. Počinio si težak zločin prema meni. A ja to znam, pa ipak, opraštam ti.'

Učiniti tako nešto nije lako. Pravi oproštaj je dug i težak proces, ali istovremeno i neophodan za vaše mentalno zdravlje.