To je bio vrlo bolan trenutak - ona vrsta koju sam ja nazvao 'uništeni trenuci'. Kako su se oni ponavljali, počeo sam misliti da je to osnovna karakteristika mog života i da Bog sigurno zna da ne mogu podnijeti previše bola.

Međutim, iako sam mislio da proživljavam težak period sa bezbroj 'uništenih trenutaka', bilo je u svemu tome i neke ljepote.

Bez obzira koliko je ono što mi se tada događalo bilo bolno, bio je to početak kretanja naprijed. Bio je to divovski korak naprijed prema spasenju i mom ozdravljenju. Takvi lomovi su simbolično prikazani i u ritualima kršćanskih crkvi - kada svećenik podiže iznad glave komad hljeba i lomi ga u pravcu oltara. To je taj slomljeni ili 'uništeni trenutak'.

Jedan od razloga zbog kojih ljudi slave taj ritual, bez obzira da li su svjesni pravog značenja tog čina, je njihova želja da budu 'slomljeni'. Kršćanstvo zato izgleda kao nekakva čudna zamršena religija - religija nekolicine ljudi koji su voljni da budu 'slomljeni' - nesvjesni činjenice da se kroz ovakvu vrstu 'loma' otvaramo i pravimo velike korake naprijed.

Ovakvi momenti loma potrebni su nam u trenucima kada shvatimo da nismo OK, da nismo savršeni i da nismo bezgrešni. Momenti krivice, kajanja, momenti kada nam nedostaje samopoštovanje, kada sami sebi sudimo i kada postajemo neraspoložem, nezamjenljivi su u razvoju naše ličnosti. Međutim, čak i u takvim momentima moramo bili u stanju da se cijenimo i volimo. Ne samo da je moguće voljeti sebe i shvatiti da nismo savršeni, već je moguće to činiti istovremeno. I, zaista, često je dio ljubavi prema samome sebi shvaćanje da postoji nešto u nama na čemu valja poraditi i oko čega se treba pomučiti.