Na terapiju dolazi i veliki broj mazohista. Pri tome, ne mislim na osobe koje seksualno zadovoljstvo postižu uživajući u fizičkom bolu. Govorim o ljudima koji su na čudan način postali kronično skloni samouništenju. Tipičan primjer je priča o briljantnom i izuzetno kompetentnom stručnjaku koji stalno napreduje u poslu, a koji u dvadeset i šestoj godini, u trenutku kada je trebao postati najmlađi potpredsjednik u historiji svoje Kompanije, čini nešto apsolutno neshvatljivo i tako upropaštava svoju životnu šansu i konačno biva otpušten. Zahvaljujući svojim kvalifikacijama ubrzo nalazi drugi posao, njegov uspjeh je meteorski, a u dvadeset i osmoj, upravo prije unapređenja, ponovo čini apsolutno neshvatljivu stvar, te ponovo dobiva otkaz. A kada se sve ovo ponovi i treći put, počinje shvaćati da s njim nešto nije u redu, daje zakoračio na kronični put samouništenja – postao je mazohist.

Još jedan primjer: ovaj put riječ je o izuzetno šarmantnoj i uspješnoj ženi koja se svaki put veže uz pogrešne muškarce - totalne gubitnike. Ljudi koji imaju problema s kroničnim nagonom k samouništenju, takođe su žrtve jeftinog opraštanja. I često ćete čuti kako govore: 'Znate, ja zaista nisam imao najbolje djetinjstvo, ali moji su roditelji učinili sve što su mogli.'

Da bih objasnio zbog čega jeftin oproštaj ne funkcionira i zbog čega je pravi oproštaj jedina mogućnost da izbjegnete zamku samouništenja, želio bih da vam prvo ubjasnim šta se krije iza ovakve vrste mazohizma. Najbolji put razumijevanja je sagledavanje psihodinamike djece, jer ono što nazivamo psihopatologijom - mentalnim poremećajem - kod odraslih, savršeno normalno funkcionira kod djece. Uzmimo, na primjer, četverogodišnjeg Johnnya. Johnny je čvrsto odlučio da nasred dnevne sobe pravi kolače od blata. A mama kaže: 'Ne, Johnny, ne možeš to raditi. Johnny je uporan: 'Mogu!' I mama je uporna: 'Ne možeš!' Jonny juri niz stepenice plačući, zalupi vrata svoje sobe i jeca. Nakon pet minuta jecaji utihnu, ali on i dalje ostaje u svojoj sobi. Pola sata kasnije majka počinje misliti da bi na neki način trebala razveseliti svoje dijete. Ona dobro zna da Johnny obožava sladoled od čokolade. Stoga odlazi u kuhinju i pravi sladoled, zatim se penje do Johnnyjeve sobe i zatiče ga kako šmrca u uglu. Vidi, Johnny, mama ti je napravila sladoled od čokolade!' Johnny uvrijeđeno drekne: 'Fuj' i baca sladoled na pod.

To je mazohizam. Johnnyju je ponuđeno nešto što voli više od bilo čega na svijetu, a on to odbacuje. A zašto? Očigledno, u tom trenutku Johnny mnogo više mrzi svoju majku nego što voli sladoled. To je suština mazohizma. Zapravo, prikriveni sadizam. Prikrivena mržnja. Prikriveni bijes.

Osobe sklone samouništenju dolaze na psihoterapiju i igraju 'Igru krivaca'. Na jednom nesvjesnom nivou obično kažu: 'Pogledaj kako su me moji dragi roditelji (a riječ je najčešće o roditeljima) udesili' Tu je na djelu primarni, nesvjesni motiv i želja da se cijelom svijetu kaže kako su nas nevaljali roditelji definitivno upropastili.

Takvo stanje se može promijeniti isključivo opraštanjem roditeljima, a to je težak, često i najteži postupak.