Očito je, dakle, da je veoma važno da volimo sebe. Prije nekoliko godina, radio sam u velikom katoličkom centru u Chicagu. Skup na kom sam učestvovao završavao je u nedjelju popodne misom u centralnom dijelu crkve. Prije nego sto je skup započeo, monah koji ga je organizirao, upitao me da li bih htio uzeti učešća u službi Božjoj. U trenutku vlastite sveopće gluposti i arogancije, pristao sam. Zaboravljajući, privremeno, da u katoličkoj crkvi ne možete držati propovijed o bilo kojoj temi. Propovijed se drži prema 'pravilima' ili označenim čitanjima za određeni dan, a knjiga iz koje se čita najčešće je Biblija. Ipak, u zadnji čas sam se dosjetio jadu; imao sam dovoljno vremena da uzmem Bibliju i pronađem onaj dio koji je bio označen za čitanje upravo za tu nedjelju. Bila je to parabola o pet mudrih i pet luckastih djevica. Bio sam užasnut. Nikada nisam volio tu parabolu, u stvari nikada |e nisam uspio shvatiti.

Parabola govori o deset djevica koje su čekale da se pojavi mladoženja - Krist ili Bog. Čekale su ga usred noći, a da hi ga vidjele morale su izaći u mrak. Za svaki slučaj, prvih pet djevica pripremilo je uljane lampe, dok drugih pet nije pripremilo ništa. U svakom slučaju, jedno je sigurno usred noći začulo se kucanje na vratima i sluga je najavio: 'Mladoženja je stigao, mladoženja je stigao! Izadite u noć i upoznajte mladoženju.'

Pet mudrih djevica odmah je zapalilo lampe i istrčalo u noć, dok je pet luckastih djevica reklo: Molimo vas, podijelite ulje s nama, i mi želimo sresti mladoženju. Ne morate nam dati svo ulje, čak ni polovinu, dajte nam samo malo da možemo upaliti lampe'. Ali pet mudrih djevica je odbilo i izašlo van.

A zamislite njihov susret s mladoženjom. Čini mi se da je u tom trenutku vjerojatno rekao: 'Vi, zle, jadne, nevaljale djevice! Zbog čega niste podijelile čak i tako malo svog ulja sa onim jadnim, manje sretnim djevicama?' Ali, to nije ono što je On rekao. U stvari, rekao je: 'O vi, mudre, divne, prelijepe djevice, ja vas volim i krenut ćemo u metaforičke visine zauvijek, a što se tiče onih luckastih djevica, one mogu slobodno škripati zubima i trunuti u paklu zauvijek.'

Ova parabola me potpuno porazila, smatrao sam da je potpuno nekršćanska. O čemu se, zaboga, u kršćanstvu radi ako ne o dijeljenju. Ali, morao sam održati propovijed upravo o ovoj paraboli, a to je značilo da sam morao malo razmisliti o njoj. Ponekad je stvarno zapanjujuće šta se sve dešava kada razmislimo. Nije mi trebalo mnogo da shvatim da je ulje u ovoj paraboli bilo simbol pripreme i da nam je Isus rekao - jer to je bio On - da se pripreme ne mogu dijeliti ni sa kim. Zapravo, vi ne možete odraditi tuđu domaću zadaću. Ili, možete napisati tuđu domaću zadaću, ali ne možete dobiti ocjenu umjesto nekoga, što je i simbol pripreme. Jedino što možemo učiniti - a to je veoma često teško - jest da pokušamo na najbolji mogući način predočiti drugim ljudima motiv i razlog da se sami pripreme. Znam da ne postoji drugi način da se to napravi, osim da se ljudi natjeraju da nauče koliko je priprema važna, koliko je lijepa i poželjna u Božjim očima.

Ne postoji ništa što bi više uticalo na mentalno zdravlje, što bi više djelovalo na zdravlje društva, od osjećaja da svi posjedujemo vlastitu nevažnost, vlastitu nevoljenost nepoželjnost. Često me zapanjuje činjenica s koliko malo važnosti razmišljamo o sebi. Prije deset godina bio sam na večeri gdje su gosti govorili o čuvenom filmskom producentu i njegovom značaju u historiji filma. Odjednom mi je izletjelo: 'Svi mi ostavljamo tragove u historiji.' U tom trenutku konverzacija za stolom se zamrzla, kao da sam rekao nešto opsceno. Na neki način, kao da ne volimo o sebi razmišljati da smo važni, jer učiniti tako nešto znači preuzeti odgovornost na sebe. Više volimo misliti da su, na primjer, ljudi u Kremlju važni, ili kongresmeni i senatori u Washingtonu. A ako o sebi razmišljamo kao o običnim, nevažnim bićima, ne možemo biti odgovorni za stvaranje historije. Ali, sviđalo se to  nama ili ne, mi smo toliko važni i u dobru i u zlu, svjesno ili nesvjesno, da ćemo ipak ostaviti svoj trag u historiji.

Svi imamo nerealni osjećaj vezan za vlastitu nevažnost, vlastitu nevoljenost i nepoželjnost. Prije šest godina, otišao sam u Dallas na jedan naučni kongres. U trenutku dok sam uzimao sobu na recepciji hotela, presreo me jedan mladić koji je rekao: 'Vi ste dr. Peck, zar ne? Moj cimer je želio doći na konferenciju, ali nije bio u mogućnosti. Rekao mi je da vam kažem, ukoliko vas slučajno vidim, da će vam Bog oprostiti.'

To što je rekao bilo je krajnje bizarno. Ali, kada sam se smjestio u sobi, počeo sam razmišljati o tome i shvatio da postoji dio mene koji se još uvijek osjeća kao da ima petnaest godina, kao petnaestogodišnji mladić prekriven bubuljicama, totalno nevoljen. Međutim, dio mene nije bio manifestacija genijalne poniznosti, bio je nezdrav i nerealističan. Tom dijelu je bilo potrebno liječenje, bilo je potrebno da se tog dijela odreknem, oprostim mu i zaboravim na njega.

I tako, ponavljam, ne postoji ništa što više utiče na mentalno zdravlje, na zdravlje društva i na samog Boga od osjećaja koji svi dobivamo od vlastite nevažnosti, nevoljenosti i nepoželjnosti. Realnost je da je Bog mladoženja i da je ono što nam kaže zapravo: 'Pođite samnom u krevet!' Ali, mi obično odgovaramo: 'Ne, ne, ne, predebela sam.' A kada Bog kaže: ‘'Ne razumiješ, ja te volim, ja te želim, Ti si lijepa, dođi samnom u krevet', mi ćemo nastaviti da se povlačimo tvrdeći da smo suviše stari ili suviše mladi, suviše nevažni ili suviše ružni i da tako što ne zavređujemo.

Treba se pripremiti, i to dobro. Treba se pripremiti ponovnim učenjem o vlastitoj važnosti, ljepoti i poželjnosti van naših najluđih maštanja. I treba dozvoliti sebi, na najbolji mogući način, da odemo u svijet i podučavamo druge ljude koliko su važni i koliko su poželjni.