Nije slučajno što ljudi koji čine najviše zla na ovom svijetu smatraju da nema moćnije sile od njih samih. Zlo predstavljaju ljudi jake volje. A kako su takvi u pravilu narcisoidni, egocentrični i veoma odlučni u sprovođenju vlastite volje, najčešće su skloni neprimjerenom i destruktivnom optuživanju drugih ljudi. To su ljudi koji neće i ne mogu izvaditi trun iz vlastitog oka.

Za većinu od nas važi sljedeće pravilo: ako postoje dokazi koji ukazuju na naš vlastiti grijeh i nesavršenost, ako nas ti dokazi prikuju uza zid, onda shvatimo da nešto nije u redu i odlučujemo se za neku vrstusamoispravljanja. One koji se ne pridržavaju tog pravila krstim nazivom 'ljudi laži'. Njihova osnovna karakteristika je sposobnost da lažu sami sebe baš kao i druge, i ustraju na nepriznavanju vlastitih grešaka i promašaja. Njihov primarni motiv je -imati lijepo mišljenje o sebi, po bilo koju cijenu u svakom trenutku, i bez obzira na dokaze koji mogu ukazati na njihov grijeh ili nesavršenost. I umjesto da isprave svoje postupke, oni će - uz popriličan utrošak energije -nastojati uništiti dokaze. Da bi zaštitili sebe, iskoristit će svu raspoloživu energiju da bi demonstrirali snagu volje na nekoj drugoj osobi. I upravo tu se počini najviše zla: rilikom neprimjerenog uništavanja dokaza o vlastitoj rivnji i neprimjerenog optuživanja drugih. Važno je da shvatimo da je za takve tipove optuživanje zabavno. Ljutnja je zabavna. Mržnja je zabavna. I kao kod bilo koje aktivnosti koja izaziva zadovoljstvo, stvara se navika, a na kraju bivate uhvaćeni.

A koliko tako nešto može biti podmuklo shvatio sam proučavajući literaturu o demonskoj opsjednutosti. Pročitao sam nekoliko opisa navodno opsjednute osobe, koja sjedi u uglu i glođe vlastiti članak. I to me podsjetilo na neke prikaze Pakla srednjevjekovnih umjetnika na kojima se vidi potpuno ista figura - prokleta osoba koja glođe vlastiti članak. Bio je to vrlo neobičan aspekt posmatranja. Ništa od toga nije imalo smisla dok nisam pročitao knjižicu Frederica Bucknera 'Poželjno razmišljanje; teološka abeceda'. Odmah na početku, pod slovom A, Buckner je opisao ljutnju, bijes (eng. anger), uspoređujući je sa glodanjem kostiju. Na kostima uvijek visi još po neka žilica, komadić mesa ili moždine, pa zato i ne možete istu kost glodatu unedogled. Jedini je problem, smatra Buckner, što je kost koju glođete – vaša.

Optuživanje drugih ljudi postaje navika, i vi nastavljate i nastavljate i nastavljate glodati kost, podsjećajući sami iebe kako se i koliko druga osoba ogriješila o vas. Upravo zbog toga, 'Igra krivaca' je najuobičajenija od svih piiholoških igara. Termin 'psihološka igra' prvi je upotrebio pokojni Eric Bern u knjizi 'Koju igru igraš'. Bern nije opisivao zabavne igre, iako izvjesna analogija postoji. Psihološku igru je definirao kao 'ponavljajuću interakciju' između dvije ili više strana, sa neizgovorenim rezultatom'. Pod ponavljajućom interakcijom podrazumijevao je vrstu nekreativne putanje zamašnjaka života. Neizgovoreni rezultati predstavljaju sve ono što se nikada ne kaže glasno, stoje skriveno ispod površine, zapreteno, pa čak i manipulativno u psihološkim igrama.

M nogi od nas su se već oprobali u 'Igri krivaca'. Pogotovo bračni parovi. Na primjer, Mary će reći: 'U redu, ja vrlo dobro znam da stalno zanovijetam i gunđam. Ali, to je Johnova krivica. Podigao je oko sebe pravu emocionalnu ogradu. Da bih nekako doprla do njega, moram zanovijetati. A kad bih samo uspjela srušiti tu njegovu ogradu, ne bi više bilo razloga za gunđanje.' S druge sirane, John će reći: 'U redu, znam da sam podigao ogradu oko sebe, ali to je sve zbog njenog gunđanja i zanovijetanja. Da nema ograde, ništa me ne bi zaštitilo od njenih neprestanih žalopojki. Da nema njenog zanovijetanja ne bih se morao kriti iza ograde.'

Dakle, u tim igrama postoji neka vrsta ponavljajućeg kvaliteta, vrsta kružnog kretanja koje se teško prekida. Objašnjavajući kako se prekida psihološka igra, Bern izgovara jednu od dvije najveće istine koje, po mom mišljenju, jedine nisu paradoksalne. Jedini način da se igra prekine, smatra Bern, jest - zaustaviti se. Ovo zvuči krajnje jednostavno. Međutim, u stvari je izuzetno teško. Kako se, dakle, zaustaviti?

Sjećate li se kako se igra Monopoly? Tokom igre možda ćete reći: 'Ovo je stvarno glupa i djetinjasta igra. Ne mogu vjerovati da već četiri sata sjedim za ovom pločom. Sigurno postoje pametnije stvari kojima se mogu zabaviti.' Ali, u trenutku kada vam poslije takvog izljeva samokritike dobro krene, kažete: Daj mi dvije stotine dolara koje sam zaradio.' Bez obzira koliko se žalili, svaki put kad osvojite dvije stotine dolara, igra se nastavlja. A ako je igraju dva igrača, nastavlja se u nedogled, sve dok jedan ne ustane i kaže: 'Ne želim više igrati!' Možda će drugi igrač reći:

'Ali, Joe, upravo si osvojio dvije stotine dolara.'

'Ne, hvala, ne igram više.'

'Ali, Joe, tvojih dvije stotine dolara.'

'Zar ti ne čuješ dobro? Rekao sam - ne igram više.'

Jedini način da se igra prekine je: zaustaviti se. Stavljanje točke na 'Igru krivaca' naziva se oproštaj. Proces zaustavljanja i jest upravo to - oproštaj, prekidanje, kraj 'Igre krivaca'. A to je vrlo teško.