4. POGLAVLJE

GENI, OBLIKOVANJE

I TVORAC

Ostaci kostura, otisci stopala i artefakti upućuju na pretpostavku da anatomski suvremeni ljudi postoje više stotina milijuna godina, i da se ljudi nisu razvili iz primitivnijih majmunolikih stvorenja. No. što je s biokemijskim i genetičkim dokazom? Mnogi evolucionisti tvrde kako DNK nepobitno dokazuje, da su se ljudi pojavili prilično kasno u pretpovijesti, najvjerojatnije prije otprilike sto ili dvjesto tisuća godina u Africi. Nadalje tvrde da genetika i biokemija omogućuju traganje za podrijetlom ljudske vrste sve do samih početaka života na Zemlji. U usporedbi s tim genetičkim i biokemijskim dokazom, fosilni se dokaz katkad smatra manje pouzdanim.

No, podrobnim razmatranjem ustanovit ćemo da je genetički dokaz ustvari prilično dvosmislen, a na njemu utemeljeni zaključci neuvjerljivi.

Ljudi često imaju dojam da znanstvenici, kada govore o genetičkim podacima, čitaju izravno iz 'knjige života'. No, genetički je dokaz samo niz A-ova, T-ova, G-ova i C-ova i predstavlja slijed molekula koje se zovu nukleotidi (adenin, timin, gvanin i citozin) na lancu DNK-e. Kada znanstvenici pokušavaju taj niz slova pretvoriti u tvrdnje o ljudskom podrijetlu, koriste se brojnim špekulacijama i tumačenjima. Antropolog Jonathan Marks, stoga, ukazuje na (1994., str. 61): "... pogubnu pseudoznanstvenu ideju ... da genetički podaci pripovijedaju priču." Dalje kaže da je genetika jedno područje znanosti u kojemu (1994., str. 61): "... nemarna misao i rad često mogu imati težinu kao i pažljiva misao i rad", radi čega upozorava: "... čovjek je primoran zapitati se o epistemološkim temeljima svih zaključaka koji se osnivaju na genetičkim podacima." I primjećuje (1994., str. 59): "... povijest biološke antropologije pokazuje da su se od početka 20. st. promicali iznimno naivni zaključci, i to jednostavno stoga što su se izvodili iz genetike." U svjetlu toga, fosilni dokaz ukratko izložen u prethodnom poglavlju, zadržava svoj značaj korisne kontrole genetičkih nagađanja. Za sljedeću raspravu zahvalnost dugujem djelima Stephena Myera, Williama Dembskija i Michaela Behea, te drugih sljedbenika suvremenog trenda u genetici.