Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član Simeone

Upisao:

Simeone

OBJAVLJENO:

PROČITANO

396

PUTA

OD 14.01.2018.

Izvantjelesna iskustva - nastavak

Indijska izvješća o iskustvima bliskima smrti razlikuju se od zapadnjačkih.

Trideset dva Sabomova ispitanika detaljno su opisala medicinske zahvate kojima su bili podvrgnuti (1982., str. 83). U nastojanju da utvrdi vjerojatnost da su ta izvješća rezultat upućenih nagađanja, Sabom je ispitao 25 srčanih bolesnika koji su doživjeli iskustva slična opisanima iskustvima bliskim smrti (1982., str. 84). Ti su pacijenti bili općenito upoznati s bolničkom procedurom liječenja srčanih bolesnika, a mnogi su priznali da su gledali bolničke serije i filmove na televiziji. Sabom ih je zatražio da zamisle da se nalaze u operacijskoj dvorani i da promatraju liječnike kako pokušavaju reanimirati žrtvu srčanog udara, te da mu iscrpno opišu što misle da bi se ondje trebalo događati. Dva ispitanika nisu uspjela ništa opisati. Od dvadeset trojice koji jesu, 20 ih je u svojim opisima iznijelo velike pogreške. Najuobičajenija pogreška uključivala je reanimaciju umjetnim disanjem. U bolnicama se primjenjuju druge metode davanja kisika pacijentu. Tri od tih opisa bila su veoma ograničena, no nisu sadržavala nikakve očite pogreške (Sabom, 1982., str. 85). Usporedbe radi, od 32 ispitanika koji su izvijestili o nekim pojedinostima liječničkih zahvata na njima tijekom iskustva bliskog smrti, 26 ih je dalo opće opise koji nisu sadržavali nikakve velike pogreške. Sabom tvrdi (1982., str. 87) da su se ti opisi:

"... općenito podudarali s poznatim činjenicama o hitnim liječničkim zahvatima u slučaju smrtne opasnosti." Kako su tvrdili ti ispitanici, bili su više usredotočeni na samo iskustvo nego li na ono što rade liječnici, radi čega se nisu mogli prisjetiti pojedinosti (Sabom, 1982., str. 86). Nadalje, šest ispitanika dalo je nevjerojatno detaljne opise, koji su se podudarah s izvješćima o njihovu liječenju. Prema tome, izvješća 20 od 23 ispitanika u kontrolnoj skupini sadržavali su velike nedostatke, dok opisi nijednog od 32 ispitanika u skupini koja je bila podvrgnuta ispitivanju iskustva bliskog smrti, nisu sadržavali nijedan nedostatak, a šestorica su dali veoma detaljne opise koji su se u potpunosti podudarali s njihovim medicinskim izvješćima, koja nisu vidjeli. Sabom je na temelju toga zaključio (1982., str. 87): "... ta izvješća o iskustvima bliskim smrti najvjerojatnije nisu vješte krivotvorine koje se osnivaju na prethodnom općem znanju." Rekao je da su poželjna daljnja istraživanja koja će u osnovi potvrditi taj zaključak.

Na kraju studije Sabom je postavio pitanje (1982., str. 183): "Može li um koji se odvaja od tjelesnog mozga biti, u osnovi, 'duša' koja, prema nekim religijskim učenjima, postoji i nakon konačne tjelesne smrti?"

Sabom ima i svoje kritičare. Jedna od njih je Susan Blackmore. Blackmoreova, koja je neko vrijeme bila sklona prihvaćanju stvarnosti izvantjelesnih iskustava, danas vjeruje da ona zapravo ne uključuju nikakav svjesni entitet koji napušta tijelo. Tako, dakle, postoje dva tumačenja izvantjelesnih iskustava. Izvansomatsko tumačenje pretpostavlja 'ja' koje stvarno napušta tijelo. Prema unutarsomatskom tumačenju, riječ je samo o unutarnjem osjećaju napuštanja tijela. Većina pristaša unutarsomatskog tumačenja ujedno bi poricala da uopće postoji neko supstancijalno svjesno 'ja', a kamoli ono koje bi moglo napustiti tijelo. Blackmoreova, koja zagovara unutarsomatsko tumačenje, izjavila je (1982., str. 251): "Pri izvantjelesnom iskustvu ništa ne napušta tijelo i stoga ništa ne opstaje." Prema takvom gledištu, izvantjelesno iskustvo je jednostavno halucinacija mozga nalik snu.

U svojoj knjizi Parapsychology, Philosophy and Spirituality: A Postmodern Exploration, filozof David Ray Griffin (1997., str. 232-242) raspravlja o prigovorima unutarsomatskoj pretpostavci, najznačajnije među kojima ću ukratko izložiti u sljedećih nekoliko odlomaka. Najočitiji prigovor odnosi se na snagu osjećaja ispitanika i njegova viđenja napuštanja tijela. Većina ispitanika koji su izvijestili o svojim izvantjelesnim iskustvima odlučno je uvjerena da su doživjeli nešto stvarno, različito od sna ili halucinacije.

Neki ispitanici, koji nisu primili anesteziju, tvrdili su da tijekom izvantjelesnih iskustava nisu osjećali bol. To bi se moglo objasniti djelovanjem prirodnih tjelesnih ublaživača boli, kao što su endorfini. No, ispitanici su rekli da se bol vratila neposredno nakon što su iznova ušli u svoja tijela. To se ne događa ako je bol ublažena endorfinima. Čini se, dakle, da je najprikladnije objašnjenje da svjesno 'ja stvarno napušta tijelo i privremeno se odvaja od tjelesnih osjetila.

Zagovornicima unutarsomatskih teorija drugi problem predstavljani vizualna priroda izvantjelesnih iskustava. Kada osoba na pragu smrti postupno gubi svijest, vizualni se osjeti obično gube prije čulnih. S obzirom na to, može se pretpostaviti da se ispitanici na rubu smrti prisjećaju zvukova, a ne vizualnih dojmova. S tim u vezi valja istaknuti i da su shizofrenične halucinacije poglavito slušne, a ne vizualne.

Činjenica da vizualni dojmovi ispitanika koji se nalaze izvan svijesti, odgovaraju njihovu stvarnom okruženju isključuje teoriju da ispitanici izmišljaju izvješća o svojim izvantjelesnim iskustvima radi potiskivanja straha od smrti, prihvaćanja od strane društva ih potvrde osobnih religijskih uvjerenja. Čini se neuvjerljivim da su takve halucinacije ograničene na rekonstrukcije stvarnih okruženja.

Podudarnost vizualnih dojmova i stvarnih okruženja također isključuje pretpostavke da su vizije i halucinacije prouzročene anoksijom (nedostatkom kisika u mozgu) i hiperkarbijom (prevelikom količinom ugljičnog dioksida). Kako tvrdi Sabom (1982., str. 175-176), nedostatak kisika uzrokuje konfuzno stanje uma, posve suprotno od mentalne bistrine koju osjećaju ispitanici s izvantjelesnim iskustvima. Prevelika količina ugljičnog dioksida može izazvati svjetlosne bljeskove i druge učinke, no, naizgled, ne i percepciju neposrednog okruženja pojedinca. Nadalje, liječnici su jednom od Sabomovih pacijenata, tijekom kardiološkog tretmana, uzeli uzorak krvi radi analize krvnih plinova. Razina kisika bila je iznad prosjeka, a ugljičnog dioksida ispod prosjeka (Sabom, 1982., str. 178).

Neki su iznijeli teoriju da se izvantjelesna iskustva mogu objasniti kao posljedica napadaja u temporalnom režnju, no Sabom tvrdi (1982., str.173-174) da su percepcije neposredne okoline potpuno iskrivljene tijekom takvih napadaja.

Blackmore i drugi pokušali su objasniti točnost vizualnih dojmova o kojima su izvijestili ispitanici koji su doživjeli izvantjelesna iskustva, pretpostavkom da um osobe koja gubi svijest koristi osjetila dodira i sluha kojima proizvodi precizne vizualne slike pri čemu zapravo ne napušta tijelo i, prema tome, ne promatra stvari iz te perspektive. No, u većini slučajeva ispitanik vidi stvari za koje nije mogao na jednostavan način saznati osjetilom dodira ili sluha. Jedan od Sabomovih ispitanika izvijestio je da je vidio kako se kazaljke na dijelu medicinske opreme (defibrilatoru) pomiču na odgovarajući način. Blackmore je pretpostavio (1993.,str.118-119) da je taj podatak ispitanik mogao saznati nakon operacije (možda u nekoj televizijskoj emisiji) i poslije ga je umetnuo u svoje izvješće. Naravno, sve su pretpostavke moguće, no ispitanik je tvrdio da nije gledao nikakve televizijske emisije koje su uključivale primjenu defibrilatora (Griffin, 1997., str.246).

Jedan Sabomov pacijent tvrdio je da je vidio kako biva pogođen metkom u desnu preponu. Ustvari, to nije bio pogodak, nego su liječnici vadili uzorak krvi iz njegova tijela radi analize. Sabom je rekao da se ispitanik prirodno mogao tako zabuniti ako je stvarno promatrao taj čin izvan svoga tijela, budući da bi i pogodak i uzimanje krvi izgledali isto - kao ubod igle.

Da je ispitanik proizveo sliku toga čina na temelju razgovora koji je načuo, ispuštanje krvi injekcijom sigurno ne bi zamijenio za pogodak, jer bi liječnici bez sumnje zahtijevali uzimanje krvi radi analize. Blackmore je odgovorio da se ta slika možda nije rekonstruirala sluhom, nego dodirom. No, postoji jedna značajna pojedinost: u liječničkim izvješćima piše da je krv izvađena iz lijeve prepone, dok je pacijent, koji je taj čin zamijenio pogotkom, rekao da je bila riječ o desnoj preponi. Da je ispitanik proizveo sliku onoga što se događalo osjetilom dodira, takve zabune ne bi bilo, nego bi osjetio bockanje u lijevoj preponi. Ali Sabom je istaknuo da bi pacijent, ako je promatrao svoje tijelo s podnožja kreveta, iz te perspektive zacijelo vidio da mu igla ulazi u desnu preponu. Blackmore izvješće tog pacijenta označuje nepotkrijepljenim, no zanemaruje spomenuti da je Sabom razgovarao s njegovom suprugom, koja je rekla da je njezin muž ispripovijedao njoj i njihovoj kćeri tu priču neposredno nakon tog događaja, te da ju je poslije ponovio nekoliko puta bez ikakvih izmjena. To, čini se, isključuje mogućnost da je priča izmišljena i postupno nadograđivana novostečenim podacima o liječničkoj proceduri (Sabom,1982.,str.109-111; Griffin, 1997., str. 248).

U svjetlu Blackmoreovih prigovora, izvješća o izvantjelesnim iskustvima koja uključuju događaje izvan neposredne okoline ispitanika su značajna.

Godine 1976. jedan od Sabomovih ispitanika doživio je srčani udar tijekom boravka u bolnici. Izvijestio je da je tijekom reanimacije vidio svoje rođake: "Ništa nisam čuo. Ni najmanji zvuk... Sjećam se da sam ih savršeno jasno vidio u hodniku. Troje ih je stajalo ondje - moja žena, najstariji sin i najstarija kćer, te liječnik ... Siguran sam da su bili ondje." Iz izvješća o reanimaciji tog pacijenta ne može se zaključiti da je mogao vidjeti svoje rođake ili saznati ikakvu informaciju o njima. Toga dana nije očekivao nikakve posjete jer je trebao biti otpušten iz bolnice. Čak i da je očekivao posjet svojih rođaka, nije mogao znati tko će od njih doći. Imao je šestero odrasle djece, koja su naizmjence oca posjećivali u bolnici s majkom. Spomenutog su ga dana njegova žena, najstariji sin i najstarija kćer odlučili posjetiti bez prethodnog dogovora. U bolnicu su stigli upravo u trenutku kada su ga odvodili iz njegove sobe u operacijsku dvoranu. Bolničko ih je osoblje zaustavilo na hodniku, deset vrata dalje od prostorije u kojoj su liječnici i medicinske sestre obrađivali njihova oca, koji je ležao na krevetu.

Muškarac nije bio licem okrenut prema njima, a njegova se žena prisjeća da mu je iz daljine mogla vidjeti samo zatiljak. Muškarac je bez odlaganja odveden u sobu za hitni prijam, pri čemu nije prošao pokraj svoje obitelji.

Njegova je supruga poslije izjavila: "Nije nas mogao vidjeti." Blackmore ne komentira taj slučaj (Sabom, 1982., str. 111-113; Griffin, 1997., str. 249-250).

Profesor medicine pri Sveučilištu u Washingtonu i socijalni radnik u Harborview Medical Center, dr. Kimberly Clark, izvijestila je o drugom slučaju koji se ne može lako objasniti kao halucinacija izazvana dojmovima osjetila dodira i čula u umu osobe koja postupno prelazi u posve besvjesno stanje. Imigrantska radnica Maria bila je liječena od srčanog udara u Harborviewu, nakon čega je rekla Clarku da je doživjela izvantjelesno iskustvo. Lebdjela je iznad svoga tijela promatraiući liječnike i sestre. Clark je pomislio da je taj prizor možda zamislila na temelju stvari koje je vidjela i čula prije gubitka svijesti. Maria je potom rekla da je lebdjela vani, pokraj glavnog ulaza u zgradu hitne službe. Clark je zaključio da je glavni ulaz možda vidjela tijekom svog boravka, koju je sliku potom uključila u svoje izvantjelesno stanje. Maria je dalje objasnila kako je vidjela da nešto sjedi na prozorskoj gredi na trećem katu bolničke zgrade. Odletjela je do tog predmeta, za koji je ustanovila da je tenisica. Opisala je neke pojedinosti, kao što je izlizana tkanina na mjestu na kojemu bi trebao stajati mali prst, te vezicu zavezanu u čvor pod petom. Clark je otišao provjeriti to mjesto, no isprva ondje ništa nije vidio. Potom se Maria uspela na treći kat i, nakon što je pregledala brojne prozore, konačno je otkrila onaj na kojemu je vidjela tenisicu. Greda se nije mogla lako vidjeti s prozora, jer je promatrač trebao lice prisloniti uz staklo i usmjeriti pogled prema dolje. Čak ni pod takvim kutom Maria nije mogla vidjeti pojedinosti koje je opisala. Clark je rekao: "Takav je pogled mogla imati samo da je lebdjela vani i veoma blizu tenisice." Poslije su ustanovili da tenisica točno odgovara Marijinom opisu (Clark, 1982., str. 243; Griffin, 1997., str. 250-251). Blackmore odbacuje istinitost tog slučaja (1993., str. 128), nazivajući ga: "... fascinantnim, ali nepotkrijepljenim." No Griffin ističe (1997., str. 251): "... ona, međutim, ne objašnjava kakva bi još potvrda, osim pisanog svjedočanstva medicinskog stručnjaka bila potrebna."

Kathy Kilne, medicinska sestra zaposlena ubolnici Hartford u Connecticutu, ispripovijedala je slučaj pacijentice koja je u trenutku srčanog udara doživjela izvantjelesno iskustvo. Taj se događaj dogodio 1985. Prisjećajući se pacijentičina svjedočanstva, Kilneova je rekla: "Rekla mi je da je lebdjela iznad svoga tijela, kratko vrijeme promatrala liječnike koji su je pokušavali oživjeti, nakon čega je osjetila kako biva vučena u zrak, nekoliko bolničkih katova više. Ondje je lebdjela iznad krova, shvativši da promatra obrise bolnice Hartford ... kutom oka vidjela je crveni predmet. Uspostavilo se da je to bila cipela." Kilneova je ispripovijedala tu priču liječniku koji je stažirao u toj bolnici. On ju je podrugljivo odbacio, no kasnije, istoga dana zatražio je domara da ga odvede na krov, gdje je vidio crvenu cipelu. Uzeo je cipelu i pokazao ju je Kilneovoj, koja je rekla da je liječnik toga trenutka povjerovao u njezinu priču (Griffin, 1997., str. 251; Ring i Lawrence, 1993., str.226-227).

Opisana iskustva nisu neuobičajena. Hornell Hart je 1954. objavio sažetu studiju o izvantjelesnim iskustvima tijekom kojih je ispitanik rekao podatak, koji zahtijeva neko prethodno poznavanje paranormalnih pojava.

Hart je otkrio (1954.) 288 slučajeva opisanih u različitim publikacijama i zaključio da je u 99 slučajeva podatak o kojemu je ispitanik izvijestio poslije bio potvrđen. To je upućivalo na vjerodostojnost izvješća. Nadalje, u 55 slučajeva svjedoci su rekli da su vidjeli prikazu ispitanika na mjestu na kojemu se fizički nije nalazio (Griffin, 1997., str. 254). U nekim su slučajevima svjedoci dobrovoljno inducirali svoja izvantjelesna iskustva, dok su u nekim slučajevima ona bila spontana.

Ian Stevenson i njegova suradnica Pasricha Satwant izvjestili su o nekim zanimljivim iskustvima bliskima smrti iz Indije (Satwant i Stevenson, 1986.).

Stevenson je bio psihijatar na University of Virginia Medical School, a Satwant klinička psihologinja zaposlena u Nacionalnom institutu za mentalno zdravlje i neuroznanosti u Bangaloreu, Indija. Za iskustva bliskima smrti prvi put su saznali prilikom razgovora s ispitanicima vezanima uz njihovo istraživanje sjećanja o prošlim životima. Svih 16 ispitanika koji su doživjeli iskustvo blisko smrti bili su Hindusi iz sjeverne Indije.

Tipično indijsko izvješće o iskustvu bliskom smrti uključivalo je putovanje na dvor Yamaraje, hinduskog boga smrti, kamo su ispitanika, koji je doživio to iskustvo, doveli glasnici zvani Yamadute, Yamarajini sluge. Ispitanik je na Yamarajinu dvoru susreo osobu s knjigom ili papirima, koja odgovara Chitragupti, onome koji bilježi postupke svih ljudi koje su učinili tijekom života. Taj zapis poslije služi za utvrđivanje sljedećeg rođenja osobe. U slučajevima iskustava bliskih smrti o kojima su izvijestili Satwant i Stevenson, često bi se događalo da je ispitanik pogreškom odveden i da, stoga, mora biti vraćen životu na zemlji.

Slijede neki tipični primjeri takvih iskustava. Vasudeva Pandey, s kojim su razgovarali 1975. i 1976., opisao je iskustvo koje je doživio oko 1931., kada je imao oko 10 godina. Pandey je obolio od teškog trbušnog tifusa, od kojega je skoro umro, pri čemu su simptomi smrti bili toliko uvjerljivi da su mu tijelo pripremili za kremiranje. No, nakon što su uočeni znakovi života, odveden je u bolnicu, gdje je 3 dana ležao bez svijesti. Prisjećajući se svog iskustva bliskog smrti, rekao je da su ga odvele dvije osobe, koje su ga poslije odvukle k Yamaraji, koji je svojim slugama rekao: "Rekao sam vam da dovedete vrtlara Vasudeva ... Vi ste doveli učenika Vasudevu." Iste su sluge potom odvele Vasudevu natrag u svijet živih. Nakon što se Vasudev osvijestio u bolnici, ondje je među svojim prijateljima i članovima obitelji koji su ga došli posjetiti, vidio vrtlara Vasudevu. Premda je izgledao zdrav, iste je noći preminuo (Satwant i Stevenson, 1986., str. 166).

Durga Jatav imao je 50 godina kada je 1979. ispripovijedao svoju priču. U dobi od oko 20 godina obolio je od tifusa i njegova je obitelj bila uvjerena da će umrijeti. Poslije je rekao da ga je odvelo 10 ljudi.

Kada im je pokušao pobjeći, odsjekli su mu noge pod koljenima. Stigao je na mjesto na kojemu se nalazilo puno ljudi, koji su sjedili za stolovima.

Jedan od njih rekao je da Jatavovo ime nije na popisu ljudi koji trebaju biti odvedeni i da mora biti vraćen. Jatav je upitao kako će se vratiti bez nogu, nakon čega su mu donji dijelovi nogu iznova pričvršćeni o koljena i rečeno mu je da izvjesno vrijeme ne smije savijati koljena. Satwant i Stevenson izvješćuju (1986., str. 167): "Nekoliko dana nakon što se Durga osvijestio, njegova sestra i susjed primijetili su da su mu se na koljenima pojavili ožiljci, kojih prethodno nije bilo. Ti nabori ili duboke pukotine u koži na prednjoj strani Durginih koljena bili su vidljivi još 1979.... Jedan izvor (poglavar sela u kojemu je Durga živio) rekao je da je u vrijeme Durgina iskustva, u Agri (selu udaljenom oko 30 km) umrla druga osoba istog imena."

Chajju Bania rekao je da su ga 4 crna glasnika odvela na Yamarajin dvor, gdje je vidio staricu s perom i nekoliko pisara. Yamaraja je sjedio na visokom stolcu i imao je bijelu bradu i bio je ogrnut žutom tkaninom. "Ne treba nam Chajju Bania", rekao je jedan od pisara, "Tražili smo Chajju Kumbara. Gurnite ga natrag i dovedite drugog čovjeka." Chajju Bania se nije želio vratiti. Zamolio je Yamaraju da mu dopusti da ostane, no bio je bačen dolje i u tom je trenutku došao k svijesti. Satwant i Stevenson su izvijestili (1986., str. 167): "Chajju nam je rekao da je poslije saznao da je osoba imena Chajju Kumhar umrla istoga trenutka kada je on (Chajju Bania) oživio."

Slične predaje sežu daleko u prošlost. Shrimad Bhagavatam, jedna od drevnih sanskrtskih povijesti Indije, pripovijeda priču o Ajamili (6. pjev., pogl. 1-3). Ajamila je kao dječak bio sveti brahman. Jednom je prilikom vidio nekog razvratnika kako na javnome mjestu grli prostitutku. Taj mu se prizor urezao u pamćenje. Odrekao se svojih religijskih načela i počeo općiti s prostitutkom s kojom je imao mnogo djece. Uzdržavao je obitelj kockanjem i pljačkom. Takav je sramotan život vodio do smrti. U času smrti, po njega su stigle Yamarajine sluge. Ugledavši ih, Ajamila je zazvao ime svog najmlađeg djeteta Narayane, koji je stajao u blizini. No, Yamarajine su ga sluge nastavile vući do njegova dvora. Iznenada su se pojavile neke Višnuove sluge, koje su ih zaustavile i spriječile da Ajamilu odvedu na Yamarajin dvor posljednjeg suda. Višnuove su sluge rekle Yamarajinim slugama da su pogriješile. Čini se da je zazivajući ime svoga sina Narayane, što je bilo jedno od Višnuovih imena, Ajamila nesvjesno ishodio odrješenje svojih grijeha. Nakon što su ga Yamarajine sluge vratile u život, Ajamila se odrekao svojih grijeha. Tako očišćen, poslije je umro, a Višnuove su ga sluge odvele u duhovni svijet da ondje vječno počiva s bogom.

Drugi slučaj o kojemu izvješćuju Satwant i Stevenson, govori o starcu imena Mangal Singh, koji je ležao na krevetu. Po njega su došla dva muškarca koji su ga odveli. Kada su stigli do vrata, čovjek upita: "Zašto ste doveli pogrešnu osobu?" Mangal Singh je vidio 2 vrča s vodom koja je u njima ključala, premda nigdje nije bilo vatre. Rekavši: "Mangal mora biti vraćen", čovjek gurne Mangala svojom rukom, koja je bila iznimno vruća. Nakon toga se Mangal probudio osjećajući vrućinu u svojoj lijevoj ruci. Satwant i Stevenson izvješćuju (1986., str. 167): "Na tom se mjestu oblikovao mjehurić.

Mangal ga je pokazao liječniku koji ga je premazao nekom mašću. Koža je na tom području zacijelila nakon 3 dana, no ostao je ožiljak na lijevoj ruci koji smo pregledali... Na mjestu na kojemu se nalazio ili otprilike u trenutku kada se osvijestio, umrla je druga osoba, ali Mangal i njegova obitelj nisu se raspitivali o iznenadnoj smrti te osobe, niti su čak saznali njegovo ime."

Indijska izvješća o iskustvima bliskima smrti razlikuju se od zapadnjačkih.

U većini slučajeva indijski ispitanici nisu izvješćivali o tome da su vidjeli svoja fizička tijela iz drukčije perspektive. Zapadnjačka izvješća uglavnom nisu spominjala glasnike koji odvode pojedinca. Zapadnjaci koji su putovali u druge svjetove katkad su izvješćivali da su vidjeli Krista ili anđele umjesto Yamaraje ili njegovih glasnika. Na temelju tih i drugih razlika, sumnjičavci bi mogli zaključiti da su sva izvješća o iskustvima bliskima smrti kulturno uvjetovani proizvodi uma i da ne odražavaju stvarne događaje. Na takvu su pretpostavku Satwant i Stevenson odgovorili sljedeće (1986., str. 169): "Preživimo li smrt i nastavimo živjeti u zagrobnom svijetu, trebali bismo očekivati da ćemo pronaći različitosti u tom svijetu, kao što ih pronalazimo i u različitim dijelovima poznatog svijeta živih.

Putnik u Delhiju susreće tamnopute službenike useljeničkog ureda koji se u mnogim aspektima ponašaju drukčije od svjetloputih službenika useljeničkog ureda, koje može susresti drugi putnik kada stiže u London ili New York. Ipak, ne kažemo da su opisi prvog putnika 'stvarni' a drugog 'nestvarni'.

Na isti način mogu postojati različiti primatelji i različiti načini primanja umrlih u zagrobnom svijetu. Oni mogu biti različiti osobama različitih kultura."

Medicinski stručnjaci i danas dokumentiraju iskustva bliska smrti nalik onima o kojima su izvijestili Sabom i Ring. U veljači 2001., skupina stručnjaka sa Sveučilišta Southampton, Velika Britanija, objavila je u časopisu Resuscitation (Parnia i dr., 2001.) pozitivnu studiju iskustava bliskih smrti kod pacijenata oboljelih od srčanih udara. Tim je predvodio prof. dr. Sam Parnia. Dana 16. 02. 2001., sveučilište je na svojoj internet stranici objavilo izvješće o radu toga tima (D'Arcy, 2001.): "Istraživači Sveučilišta Southampton upravo su objavili rad u kojemu iscrpno opisuju svoju pionirsku studiju iskustava bliskih smrti (ih NDE), koja upućuje na pretpostavku da svijest i um mogu nastaviti postojati nakon prestanka rada mozga i nakon kliničke smrti tijela. Članovi tima godinu su dana proučavali pacijente reanimirane u gradskoj General Hospital nakon srčanog udara. Svi reanimirani pacijenti su tijekom određenog vremena bili klinički mrtvi, nije im se osjećao puls, nisu disali i nisu imali proširene zjenice. Neovisne studije EEG-a potvrdile su da u takvom stanju prestaju električne aktivnosti mozga i, prema tome, moždane funkcije. No, sedam od 63 (11%) pacijenata iz Southamptona, koji su preživjeli srčani udar, prisjećaju se osjećaja i vizija iz besvjesnog stanja ... To nameće pitanje kako se takvi lucidni misaoni procesi mogu odvijati ako je mozak mrtav." Dr. Parnia je rekao: "Tijekom srčanog udara, moždana aktivnost ubrzano se smanjuje. Ona ne bi mogla održavati takve jasne procese ili dopustiti oblikovanje trajnih sjećanja."

Studija Sveučilišta Southampton uzela je u obzir 2 uobičajena objašnjena iskustava bliskih smrti. Prema prvom, vizije nastaju uslijed nedostatka kisika ili neuobičajenih tretmana lijekovima. Ali u studiji su se pozorno promatrale razine kisika i nijedan od preživjelih pacijenata koji je izvijestio o svom iskustvu bliskom smrti nije imao nisku razinu kisika u krvi. Osim toga, nijedan od pacijenata nije primio neuobičajenu kombinaciju lijekova.

Prema drugom objašnjenju, vizije su pokušaj uma da izbjegne suočavanje s neugodnom činjenicom smrti. Ali dr. Parnia primjećuje: "Značajke iskustava bliskih smrti u ovoj studiji razlikovale su se od zbrkanih halucinacija po tome što su izrazito strukturirane, narativne, lako pamtljive i jasne." I dodaje: "Osnovni značaj iskustava bliskih smrtipočiva u razumijevanju povezanosti uma i mozga, koja je ostala glavnom temom rasprave u suvremenoj filozofiji, psihologiji i neuroznanosti... Naša otkrića iziskuju da budu istražena mnogo opsežnijom studijom. No, ponove li se rezultati, to bi značilo da um može nastaviti postojati nakon smrti tijela ili u zagrobnom životu."

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

LISTOPAD...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

  • Član iridairida

    ❤️

    20.10.2021. 16:20h
  • Član Luce malaLuce mala

    Draga Irida, želim ti brz i potpun oporavak!

    19.10.2021. 20:44h
  • Član iridairida

    hvala!

    15.10.2021. 14:49h
  • Član ShadowOfSoulShadowOfSoul

    draga irido, želim ti sretan rođendan sa malim zakašnjenjem :)

    15.10.2021. 12:24h
  • Član iridairida

    hvala...ja sam jednruki jack, pami je mlo teško pisati....!

    15.10.2021. 12:02h
  • Član Luce malaLuce mala

    Sretan rođendan, draga Irida i svako dobro! :)

    13.10.2021. 08:33h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro. Sretan rođendan draga Irida. Puseee....

    13.10.2021. 06:32h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Izvantjelesna iskustva Sjećanja na reinkarnaciju