Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član Simeone

Upisao:

Simeone

OBJAVLJENO:

PROČITANO

1564

PUTA

OD 14.01.2018.

ZABRANJENA ARHEOLOGIJA: SKRIVENA POVIJEST LJUDSKE VRSTE

2. POGLAVLJE: ZABRANJENA ARHEOLOGIJA: SKRIVENA POVIJEST LJUDSKE VRSTE

2. POGLAVLJE: ZABRANJENA ARHEOLOGIJA:
SKRIVENA POVIJEST LJUDSKE VRSTE

Na pretpostavku da su ljudska bića devoluirani duhovi, a ne modificirani potomci izumrlih majmunolikih stvorenja, netko bi mogao postaviti sljedeće pitanje: "Nije li znanost na temelju fizičkih dokaza neosporno dokazala, da smo se uistinu razvili djelovanjem prirodne selekcije, iz anatomski primitivnijih hominida?" O tome se uistinu mnogo raspravljalo i pisalo.

No, u 932 stranice knjige Zabranjena arheologija, Richard Thompson i ja iznijeli smo obilje fizičkih dokaza koji protuslove općeprihvaćenoj evolucijskoj teoriji podrijetla čovjeka. Stoga je Zabranjena arheologija (dostupna i u skraćenom obliku pod naslovom Skrivena povijest ljudske vrste) nezamjenjiv uvod u Devoluciju čovjeka. U ovom ću poglavlju ukratko iznijeti bitne točke izložene u Zabranjenoj arheologiji. No, to ne može zamijeniti dragocjeno iskustvo čitanja spomenute knjige i osobnog uvida u golemu količinu dokaza, koji protuslove ideji da su se anatomski suvremeni ljudi razvili tijekom posljednjih 6 milijuna godina iz majmunolikih hominidnih predaka. Taj dokaz potvrđuje da nam je alternativa postojećoj teoriji doista neophodna.

William H. Howells, počasni profesor fizikalne antropologije pri Sveučilištu Harvard i jedan od glavnih tvoraca suvremene teorije ljudske evolucije, napisao mi je 10. kolovoza 1993., sljedeće: "Zahvaljujem vam što ste mi poslali primjerak Zabranjene arheologije koja odražava veoma oprezan napor u kritičkom prikupljanju objavljenog gradiva. Podrobno sam je pregledao ... Većina od nas, pogrešno ili ne, tumači ljudsku evoluciju kao grananje od primitivnih do mnogo naprednijih oblika primata, a u tomu se slijedu čovjek pojavio prilično kasno ... Mogućnost da su se suvremena ljudska bića ... pojavila mnogo ranije, štoviše, u doba kada nisu postojali čak ni jednostavni primati kao mogući preci, bila bi razorna ne samo za prihvaćeni obrazac. Bila bi razorna za čitavu teoriju evolucije." Da, i iziskivala bi alternativnu hipotezu. Howells je u nastavku napisao: "Predložena hipoteza bi iziskivala određeni proces koji se ni na koji način ne bi mogao uklopiti u evolucijsku teoriju kakvu danas poznajemo, stoga smatram da zahtijeva objašnjenje." Ljudska devolucija pruža objašnjenje na kojemu ustrajava Howells, naime, objašnjenje procesa koji izlazi iz okvira prihvaćene evolucijske teorije. No, prije svega nam valja razumjeti zašto je takva nova hipoteza uopće neophodna.

Problemi prihvaćene teorije

Među fizikalnim antropolozima glavne struje postoji konsenzus da su se hominidi, biološka skupina u koju spadaju današnji ljudi i njihovi pretpostavljeni preci, odcijepili od afričkih majmuna prije otprilike 6 milijuna godina. Međutim, isti se među sobom ne mogu složiti oko identiteta prvih hominida. Tijekom posljednjeg desetljeća 20. i prvih nekoliko godina 21. st., fizički antropolozi i arheolozi su otkrili fragmentarne ostatke različitih hominida. Iz nekih od tih prvih hominida razvili su se australopiteci kojih, kako saznajemo, ima više vrsta. Najstariji od njih pojavili su se prije oko 4 ili 5 milijuna godina. Iz jedne od njih razvio se Homo habilis, koji je prvi izrađivao oruđe. Potom se pojavio rani oblik današnjih ljudi i neandertalci.

Naposljetku, anatomski današnji ljudi pojavili su se otprilike prije 100.000 godina. Sve to zvuči savršeno jasno iz usta učitelja, u knjigama ili kada to promatramo u muzeju ili na televiziji. No, u pozadini se i danas odvijaju žestoke rasprave o svakoj etapi toga razvoja.

Kada znanstvenici tvrde da su se ljudi razvili od majmuna, pritom ne misle na današnje majmune koje vidimo u zoološkim vrtovima, kao što su gorile i čimpanze. Tada misle na izumrle afričke driopiteke. Ti majmuni, pretpostavljeni preci suvremenih majmuna i suvremenih ljudi, živjeli su u razdoblju miocena, prije oko 5 do 20 milijuna godina. Ljudski ogranak (hominidi) i ogranak današnjih majmuna navodno se odvojio od svoga zajedničkog pretka driopiteka prije otprilike 6-7 milijuna godina. Međutim, postoji mnogo vrsta driopiteka i znanstvenici nisu sigurni koji je od tih izumrlih majmuna naš pretpovijesni predak. Osim toga, ne mogu nam mnogo toga reći ni o prvim hominidima koji su živjeli prije australopiteka.

Njihovi fosilni ostaci, uglavnom otkriveni nakon objavljivanja Zabranjene arheologije 1993., fragmentarni su i podložni brojnim tumačenjima.

Lemonick i Dorfman (2001.) dobro su ocijenili zamršeno stanje paleontologije prvih hominida, koje danas vlada u znanstvenoj zajednici. Istraživači su 1994. otkrili kosti koje su pripisali stvorenju nazvanom Ardipithecus ramidus, koje je živjelo u Etiopiji prije 4,4 milijuna godina. Istraživači iz Amerike i Etiopije su 2001., obznanili otkriće drugih kostiju Ardipithecusa koje su bile stare 5,8 milijuna godina. Ardipithecus je visinom i tjelesnom gradom nalikovao čimpanzi, no uz jednu značajnu razliku. Istraživači su otkrili kost nožnog prsta s ljudskim značajkama, koje su upućivale na to da je ardipitek hodao uspravno. No, Donald Johanson, direktor Instituta za podrijetlo čovjeka pri Sveučilištu u Arizoni, istaknuo je da je ta kost nožnog prsta otkrivena 16 km dalje od drugih kostiju, od kojih je starija nekoliko stotina tisuća godina. Stoga nije sigurno pripada li ta kost ardipiteku. Možda je pripadala ljudima koji su živjeli u Africi prije više milijuna godina? To je posve moguće, budući da postoji obilje dokaza da su anatomski suvremeni ljudi uistinu živjeli u Africi i na drugim mjestima prije više milijuna godina. U svakom slučaju, istraživači ardipiteka su pretpostavili da je razvoj čovjeka tekao preko starijeg ardipiteka prije 5,8 milijuna godina do mlađeg ardipiteka prije 4,4 milijuna godina i Australopithecusa afarensisa (Lucy) prije 3,2 milijuna godina, sve do prvih pripadnika roda Homo prije otprilike 2 milijuna godina.

Skupina francuskih i kenijskih istraživača pod vodstvom Brigitte Senut i Martina Pickforda 2000. je godine otkrila nekoliko kostiju stvorenja, koje su nazvali Orrorin tugenensis, poznatijeg pod imenom Tisućljetni čovjek.

Senut i Pickford su rekli da je ardipitek običan majmun i da izravno ne pripada ljudskoj liniji podrijetla. Isto tako, poricali su mogućnost da je Australopithecus afarensis ljudski predak. Kosti Tisućljetnog čovjeka stare su 6 milijuna godina. Senut i Pickford vjeruju da je Tisućljetni čovjek, s obzirom na njegove kosti, hodao uspravno na dvije noge, što je ključna ljudska značajka, no to nije uvjerilo i druge istraživače, kao što je Meave Leakey.

Nadalje, Bernard Wood (Culotta, 1999.) sa Sveučilišta George Washington, propitkivao je ideju da se prvi primati, ostaci čijih kostiju upućuju na bipedalizam (hodanje na dvije noge), trebaju automatski smatrati ljudskim precima. Možda su to bili samo majmuni koji su slučajno hodali na dvije noge i nisu ni na koji način bili povezani s ljudima.

Krajem 2001., Meave Leakey uvela je još veću zbrku u već tada zamršenu sliku. Ona je u časopisu Nature (Leakey i al. 2001.) objavila otkriće novog hominida. Ona je sa svojim kolegama u 8.mj. 199. pokraj jezera Turkana u Keniji otkrila gotovo posve sačuvanu lubanju nepoznatog stvorenja starog 3,5 milijuna godina, dakle, bilo je otprilike iste starosti kao Australopithecus afarensis. Umjesto da svoje otkriće identificira kao novog pripadnika roda Australopiteka, Meave Leakey je uzburkala svijet hominida stvorivši mu nov rod i vrstu: Kenyanthropus platyops, koje je ime znakovito, jer anthropus znači 'čovjek', apithecus 'majmun'. Leakey je, dakle, jasno postavila Kenyanthropusa platyopsa u ljudsku liniju, navješćujući time daje australopitek tek izumrli majmun koji nema nikakve srodničke veze s čovjekom.

Pri tome je iznijela pretpostavku da je Kenyanthropus platyops možda povezan s mlađim fosilima koji se danas pripisuju Homo rudolfensisu. Premda je pozivala na daljnja istraživanja, čini se da je svoga Kenyanthropusa platyopsa nametnula na takav način, da zauvijek ukloni australopiteke iz linije ljudskih predaka. Osobno tvrdim da ni Kenyanthropus ni australopitek nisu ljudski preci, a to stoga što postoji dokaz da su anatomski suvremeni ljudi postojali istodobno s njima i prije njih.

Ukratko, slika novootkrivenih prvih hominida prilično je zbrkana i protuslovna. U svim tim slučaj evima znanstvenici špekuliraju o fragmentarnim fosilnim ostacima, pripisujući ih ljudskim precima, premda su najvjerojatnije samo varijeteti majmuna s nekolicinom značajki koje dijele s današnjim ljudima. No, te značajke nisu nužno znakovi evolucijske povezanosti.

Unatoč zbrci koja okružuje istraživanje australopiteka, mnogi znanstvenici i dalje prihvaćaju da je to stvorenje izravan ljudski predak. Prvi primjerak australopiteka otkrio je 1924. dr. Raymond Dart u Južnoj Africi.

Dart je vjerovao kako je to najstariji ljudski predak, no većina utjecajnih znanstvenika njegova doba smatrali su da je samo jedna vrst majmuna.

Tek je krajem 1950-ih australopitek općenito prihvaćen kao ljudski predak.

Međutim, neki se značajni znanstvenici s time nisu slagali. Među njima su bili Louis Leakey, jedan od najpoznatijih antropologa 20. st. Način kojim je Meave Leakey protumačila svog kenyanthropusa platyopsa kao pretka iz linije Homo, uz zaobilaženje australopiteka, jasno se nadovezuje na djelo Louisa Leakeya.

Ugledni britanski zoolog, lord Zuckerman, izvršio je brojne podrobne statističke studije koje pokazuju da australopitek nije čovjekov predak.

Djelo lorda Zuckermana danas nastavlja Charles E. Oxnard, profesor fizičke antropologije pri Sveučilištu Zapadne Australije. Radi upoznavanja sa snažnim protu-lijekom suvremenoj propagandi o australopitecima kao ljudskim precima, čitatelju preporučamo njegove knjige Uniqueness and Diversity in Human Evolution (1975.) i The Order of Man (1984.). Znanstvena javnost uglavnom zanemaruje te knjige, budući da pobijaju jedan od članaka vjere nauka o ljudskoj evoluciji. No, te su knjige neophodno štivo za svakoga tko želi znati istinu o australopitecima. Oxnardove anatomske studije smještaju australopiteka uz gibone i orangutane, a daleko od afričkih majmuna i ljudi. S obzirom na takav međuodnos, australopitek se veoma teško može uvrstiti među izravne ljudske pretke.

Znanstvenici koji vjeruju da je australopitek ljudski predak, u njegovim fosilnim kostima vide znakove sposobnosti uspravnog hodanja i druge ljudske značajke. No, Oxnardove studije upućuju na stvorenje koje se moglo vješati o grane drveća, poput gibona i orangutana, i ujedno uspravno hodati zemljom.

Velika neslaganja postoje čak i među znanstvenicima koji prihvaćaju australopiteka kao čovjekova pretka. S jedne strane nalaze se Donald Johanson i njegovi kolege i pristaše, koji vjeruju da su australopiteci hodali uspravno na zemlji kao i današnji ljudi. Prema njihovu gledištu, to se osobito odnosi na Lucy, primjerak vrste Australopithecus afarensis, koju je sam Johanson otkrio u Etiopiji 1970-ih (Johanson i Edev, 1981.). No, brojni Johansonovi kritičari tvrde da Lucyni dugi zakrivljeni prsti ruku i nogu, kao i prsti njezinih rođaka, uz brojne druge anatomske značajke, pokazuju đa su ta stvorenja uglavnom provodila vrijeme na drveću (Stern i Susman, 1983., str. 282-284; Susman et al, 1984., str. 117; Marzke, 1983., str. 198).

U tome su suglasni s Oxnardom. Neki znanstvenici smatraju da su Johanson i njegovi suradnici pogrešno spojili fosile dviju ili triju vrsta stvorenja u jednu vrstu, naime, Australopithecus afarensis.

Danas među znanstvenicima ne postoji konsenzus o povezanosti različitih vrsta australopiteka. Kako primjećuje fizikalna antropologinja Pat Shipman (1986., str. 92): "Najbolji odgovor koji trenutno možemo pružiti Johanson je 1970-ih iznio ideju da je Lucy najstariji poznati ljudski predak, te da se polazeći od nje, svi drugi hominidi mogu poredati u konačan evolucijski razvoj. Nekoliko se vrsta može poredati u dvije grane koje izrastaju iz debla Australopithecusa afarensisa. Jednu bi granu tvorili Homo habilis, Homo erectus i, naposljetku, Homo sapiens. Drugu bi granu tvorili ostali australopiteci. Prvi od njih je Australopithecus africanus, potom Australopithecus robustus, te Australopithecus boisei. Svaki se od njih razvijao u smjeru veće robusnosti. Godine 1985., otkrivena je Crna lubanja koja je pripisana Australopithecusu garhiju. Ta robusna vrsta australopiteka bila je robusnija od Australopithecusa boiseija. Da je Crna lubanja mlađa od A. robustusa i A. boiseija, ne bi bilo nikakvog problema, jer bi se savršeno uklapala u razvoj robusnih australopiteka. Međutim, Crna lubanja je starija od najstarijih primjeraka A. robustusa. To je posve pomrsilo Johnsonov uredan dijagram.jest da više nemamo jasnu ideju o tome tko se iz koga razvio." Shipmanova je to izjavila 1986., premda situacija ni danas nije mnogo drukčija. Štoviše, dodatno se zakomplicirala otkrićima novih vrsta australopiteka, kao što su Australopithecus anamensis i Australopithecus aethiopicus. Zbrka ne postoji samo oko evolucijskih veza australopiteka, već i oko veza australopiteka i Homo habilisa, prvog pripadnika roda kojemu pripadaju današnji ljudi. Razmotrivši sve alternative, Shipmanova je kazala: "Možemo ustvrditi da ne raspolažemo nikakvim dokazima o podrijetlu hominida, i možemo ukloniti sve pripadnike roda australopiteka iz obitelji hominida." Drugim riječima, australopitek nije ljudski predak, a upravo su to Zuckerman i Oxnard oduvijek tvrdili. No, Shipmanova je oklijevajući istaknula: "Instinktivno negativno reagiram na tu ideju, te se bojim da je nisam kadra racionalno procijeniti. Odrasla sam na ideji da je australopitek hominid."

(Shipman, 1986., str. 93).

Australopitek za sobom povlači i drugi problem, naime, činjenicu da znanstvenici glavne struje tvrde da je australopitek živio samo u Africi.

Međutim, drugi znanstvenici su izvijestili o otkrićima australopiteka u Kini, Indoneziji i Jugoistočnoj Aziji (Robinson 1953., Jian et al. 1975., Franzen, 1985. i Chen, 1990.). Prihvate li se ta otkrića, ona bi učinila golemu zbrku u većini općeprihvaćenih shema evolucije hominida, čime bi se hominidima moglo pripisati i azijsko, a ne samo afričko podrijetlo.

Homo habilis se do 1987. opisivao kao izrazit evolucijski napredak od australopiteka do čovjeka. U znanstvenoj literaturi, kao i u popularnim prikazima, Homo habilis se prikazivao većim od svojih predaka australopiteka, te tijela s mnogo ljudskih značajki, premda mu je glava još bila prilično majmunolika. Godine 1987., Tim White i Donald Johanson (Johanson et el, 1987.) objavili su otkriće gotovo netaknutog kostura Homo habilisa u Olduvai Gorgeu. Ustanovilo se da je Homo habilis bio veoma malo stvorenje s dugim majmunolikim rukama, veličinom i tjelesnim proporcijama nalik australopiteku. Kao i u slučaju potonjeg, neki istraživači smatraju da je Homo habilis pogrešno sastavljen od fragmentarnih fosilnih kostiju dviju ili više vrsta (Wood, 1987.).

Nova slika Homo habilisa dodatno je zakomplicirala pretpostavljeni evolucijski prijelaz prema Homo erectusu. Skupina znanstvenika, uključujući Richarda Leakeya, 1984. otkrila je gotovo cjelovit kostur Homo erectusa (Brown et al., 1985., str. 788). Prije toga otkrića, znanstvenici nisu pronašli nijednu kost udova koju bi mogli neosporno povezati s lubanjom Homo erectusa.

Ipak, znanstvenici su desetljećima izrađivali modele Homo erectusa u pravoj veličini, kao da su znali točnu veličinu njegove glave i udova.

Zanimljivo je da je novootkriven kostur pripadao adolescentu višemu od 1,83 m, u punom razvoju. Nadalje, bio je to najstariji do tada otkriven primjerak Homo erectusa, budući da je star otprilike 1,6 milijuna godina.

Primjerak Homo habilisa OH 62, koji su otkrili Johanson i White, bio je samo 200.000 godina stariji, no ujedno prilično nizak i izrazito majmunolik u usporedbi s prvim. Tako golem evolucijski prijelaz u tako kratkom vremenskom razdoblju čini se posve nevjerojatnim, premda ga evolucionisti prihvaćaju kao istinu. No, čak i neki evolucionisti u njega sumnjaju. Afrički fosili koji se pripisuju vrstama Homo rudolfensis i Homo ergaster dodatno su zakomplicirali odnos ranih vrsta roda Homo.

Većina znanstvenika smatra da je Homo erectus u mladoj fazi svog postojanja izravan predak Homo sapiensa. Međutim, Louis Leakey (1960., str. 210-211; 1971., str. 25, 27) to nikada nije prihvatio. U svojim je knjigama iznio brojne anatomske razloge zašto ni Homo erectus, ni australopiteci nisu preci suvremenih ljudi. Njegovo stajalište koje odstupa od općeprihvaćenih rijetko se, gotovo nikada, ne spominje u suvremenim udžbenicima o ljudskoj evoluciji.

Postoji još jedan problem. Prve primjerke Homo erectusa otkrio je Eugene Dubois na Javi 1890-ih. Prvo je otkrio majmunoliku lubanju, potom je sljedeće godine, oko 13,5 m dalje od prvog nalazišta, otkrio bedrenu kost. Na istom su nalazištu otkrivene i kosti mnogih drugih vrsta životinja.

Dubois je smatrao da lubanja i bedrena kost pripadaju istom stvorenju, koje je nazvao Pithecanthropus erectus. Mnogi su znanstvenici odmah odbili prihvatiti mogućnost da obje kosti pripadaju istom stvorenju. No, znanstvena se zajednica poslije složila s Duboisom. Evolucionistima je bila neophodna karika koja nedostaje između živih ljudi i njihovih izumrlih majmunolikih predaka, a Dubois im je pružio mogućeg kandidata.

Zanimljivo je da su kasniji istraživači iznova protumačili izvorne javanske fosile Homo erectusa. Godine 1973., M. H. Day i T. I. Molleson su utvrdili da se bedrena kost koju je otkrio Dubois razlikuje od drugih bedrenih kosti Homo erectusa i da, zapravo, posve odgovara bedrenim kostima matomski suvremenih ljudi. Na temelju toga su Day i Molleson (1973.) pretpostavili da bedrena kost nije povezana s lubanjom čovjeka s Jave. Stoga se čini da ih je Dubois pogrešno pripisao istom stvorenju. To je otkriće dobro poznato u stručnim krugovima, premda se u udžbenicima i znanstvenim muzejima lubanja i bedrena kost čovjeka s Jave i dalje prikazuju kao da pripadaju istom stvorenju. Zašto? Duboisovo otkriće čovjeka s Jave desetljećima je uživalo gotovo mitski status. Čini se da znanstvenici oklijevaju razbiti javni mit koji su stvorili.

Nakon Duboisova otkrića čovjeka s Jave, G. H. R. Koenigswald, kao i drugi znanstvenici, otkrili su još neke fosile Homo erectusa. Premda u udžbenicima izgledaju impresivno, ta su otkrića, ustvari, prilično bezvrijedna zbog svog nesigurnog podrijetla. Većina je nalaza otkrivena na površini, što znači da mogu biti bilo koje starosti, dakle i mlađeg podrijetla.

Godine 1856. neki su njemački radnici otkrili kosti u špilji visoko na jednom od zidova doline Neander (Neandertal na njemačkom). Te su kosti predali lokalnom prirodoslovcu, i od toga su trenutka neandertalci izvor beskrajnih znanstvenih kontroverzi. Dvije glavne točke spora su: 1.) fizičke i kulturne značajke neandertalaca i 2.) njihova povezanost sa suvremenim ljudima. Neki su znanstvenici na temelju fosila neandertalaca i s njima povezanih kamenih oruđa i drugih kulturnih artefakata zaključili, da su neandertalci fizički nalikovali životinjama i da im je kultura bila primitivna.

Drugi su im, pak, pridavali mnogo ljudskije značajke i ponašanje. Takva razilaženja traju već 150 godina i nastavljaju se. Žestoki se sporovi vode i oko povezanosti neandertalaca i suvremenih ljudi. Neki su znanstvenici uvjereni da su neandertalci naši izravni preci, dok ih drugi svrstavaju u samo posrednu, izumrlu lozu koja za sobom nije ostavila potomke. Fizikalni antropolozi Erik Trinkaus i Pat Shipman (1994.) napisali su knjigu The Neandertals : Of Skeletons, Scientists, and Scandals ('Neandertalci: O kosturima, znanstvenicima i skandalima'), u kojoj su živopisno i iscrpno opisali sve obrate u znanstvenim raspravama o neandertalcima. Trinkaus i Shipmanova su pokazali da su znanstvenici u prošlosti i danas bili žrtve predrasuda i pristranosti, i da su se katkad služili svojim autoritativnim položajima kako bi utjecali na ishod znanstvenih rasprava.

Očekivali bismo da će slika ljudske evolucije danas biti nešto jasnija.

To, međutim, nije slučaj. Danas se najžešći sporovi u istraživanju ljudske evolucije odnose na najmlađu etapu evolucije - pojavu anatomski suvremenih ljudi. S jedne su strane oni koji tvrde da su se anatomski suvremeni ljudi pojavili u jednom zemljopisno izoliranom dijelu svijeta, pri čemu se uglavnom navodi Afrika. S druge strane su oni koji tvrde da su se ljudi pojavili nekoliko puta u različitim dijelovima svijeta. To je takozvana multiregionalna hipoteza. Tu sliku kompliciraju neandertalci. Kako smo vidjeli, neki znanstvenici smatraju da su se suvremeni ljudi razvili izravno od Homo erectusa, pri čemu su neandertalci posredni ogranak koji je izumro.

Drugi, pak, svrstavaju neandertalce među izravne pretke barem nekih suvremenih ljudi.

Znanstvenici (Cann i drugi) su 1987. objavili da su istraživanja mitohondrijske DNK pokazala kako su ljudi nastali u Africi prije oko 200.000 godina, pobijajući, tako, multiregionalnu hipotezu. No, drugi su znanstvenici pokazali da su te studije pogrešne. Znanstvenici su se služili drugim metodama istraživanja DNK kako bi potvrdili svoje tvrdnje o ljudskoj evoluciji.

No, i te metode sadrže ozbiljne nedostatke. Taj genetički dokaz ćemo iscrpnije razmotriti u 4. poglavlju.

Premda darvinistički znanstvenici javno predstavljaju ujedinjenu frontu, ističući da je evolucija ljudi od majmunolikih predaka utvrđena činjenica, oni nisu utvrdili stvarni evolucijski put. Ako taj put nije otkriven, kako mogu isticati kao činjenicu, a ne kao stvar mjerenja, da se evolucija ljudi od majmunolikih predaka uistinu dogodila?

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

SIJEČANJ...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    Dragi magicusi uživajte u ovom lijepom danu. Svako dobro vam želim. Lp

    16.01.2022. 12:41h
  • Član iridairida

    Hvala Feta, također i dobro došla na magicus!

    12.01.2022. 12:09h
  • Član FetaFeta

    Srecna nova 2022! Zdravlje i puno blagoslova za sve!

    11.01.2022. 23:26h
  • Član bglavacbglavac

    Lijep pozdrav dragi magicusi

    11.01.2022. 06:32h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro drag magicsi, lijepu i radosnu nedjelju vam želim. Lp

    09.01.2022. 08:46h
  • Član bglavacbglavac

    Hvala. Blagoslov. Lp

    02.01.2022. 08:51h
  • Član vanessavanessa

    HAHAH TROSTRUKI BLAGOSLOV

    01.01.2022. 16:32h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

UZAŠLI MAJMUNI ILI PALI ANĐELI? Skrivena povijest ljudske vrste