Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član Simeone

Upisao:

Simeone

OBJAVLJENO:

PROČITANO

602

PUTA

OD 14.01.2018.

Izvanredno stari ljudski fosili II

Dodatni dokazi o postojanju ljudi u ranom i srednjem tercijaru dolaze iz Europe. Kako navodi Gabriel de Mortillet, M. Quiquerez je izvijestio o otkriću kostura u Delemontu u Švicarskoj, u ilovači bogatoj željezom koja navodno potječe iz kasnog eocena. O tom je otkriću de Mortillet (1883., str. 72) jednostavno rekao da trebamo sumnjati u izvornost ljudskih kostura koji su otkriveni zajedno s još uvijek pričvršćenim kostima. Dalje je izjavio da trebamo oprezno postupati i sa slično očuvanim kosturom koje je Garrigou otkrio u miocenskom sloju u Midiju, Francuska.
(Priručnik europske arheologije). Macalister je priznao da otkrića iz Castenedola (1921., str. 183): "...bez obzira što o njima mislimo, zaslužuju ozbiljno razmatranje." Istaknuo je da je te kosti: "iskopao stručan geolog, Ragazzoni... i pregledao ih je stručan anatom, Sergi." No nije mogao prihvatiti njihovo pliocensko podrijetlo. Suočen s neugodnim činjenicama, Macalister je tvrdio (1921., str. 183): "...negdje sigurno mora postojati pogreška." Prije svega, kosti su bile anatomski suvremenog oblika. "Naime, da doista izvorno pripadaju sloju u kojemu su otkrivene", napisao je Macalister (1921., str. 184), "to bi upućivalo na izvanredno dug evolucijski zastoj. Mnogo je vjerojatnije riječ o pogrešci u opažanjima." Macalister je dalje rekao (1921., str. 185): "Prihvaćanje pliocenskog podrijetla kostura iz Castenedola stvorilo bi toliko mnogo nerješivih problema, da teško možemo odoljeti izboru između alternative prihvaćanja ih one odbacivanja njihove autentičnosti." I tu nailazimo na znanstvenika koji zbog unaprijed stvorene predodžbe o evoluciji odbacuje kosturni dokaz, koji bi u drugom slučaju smatrao itekako uvjerljivim.

Znanstvenici su uz pomoć kemijskih i radiometrijskih testiranja pobili pliocensko podrijetlo kostiju iz Castenedola. Svježe kosti sadrže određenu količinu dušika u svojoj bjelančevini, koja se s vremenom smanjuje. U izvješću iz 1980., K. P. Oakley (1980., str. 40) izvijestio je da kosti iz Castenedola imaju sličan sastav dušika kao i kosti iz kasnog pleistocena i holocena otkrivene u nalazištima u Italiji, na temelju čega je zaključio da su mlađeg podrijetla. Međutim, stupanj očuvanja dušika u kostima može znatno varirati od nalazišta do nalazišta, što takve usporedbe čini nepouzdanim indikatorima starosti. Kosti iz Castenedola otkrivene su u glini, tvari u kojoj se, kako je poznato, mogu sačuvati koštane bjelančevine s dušikom.

Kosti upijaju fluor iz podzemnih voda. Kosti iz Castenedola sadržavale su fluor, i to u prilično velikom stupnju za kosti za koje je Oakley (1980., str. 42) rekao da su mlađeg podrijetla. Taj je nesklad objasnio višim razinama fluora u prošlosti u podzemnim vodama Castenedola. No, to je bilo puko nagađanje. Kosti iz Castenedola sadržavale su i neuobičajeno veliku koncentraciju urana, što upućuje na veliku starost.

Analiza radioaktivnim izotopom ugljika potvrdila je da su neke kosti iz Castenedola stare 958 godina. No, kao i u slučaju otkrića iz Galley Hilla, takve se metode danas smatraju nepouzdanima. A same kosti, koje su gotovo 90 godina propadale u muzeju, najvjerojatnije su bile kontaminirane mlađim ugljikom, što je rezultiralo pogrešnim datiranjem.

Slučaj otkrića iz Castenedola pokazuje nedostatke paleoantropoloških metoda. Prvotno pripisivanje pliocenskog podrijetla kostiju otkrivenih 1860. i 1880. čini se opravdanim. Kosti je otkrio iskusan geolog, G. Ragazzoni, koji je podrobno pregledao stratigrafiju nalazišta. Osobito je pomno tragao za znakovima intruzivnog pokapanja, koje nije pronašao. O svojim je otkrićima pravodobno izvijestio svoje kolege izvješćima u znanstvenim časopisima. A budući da su kosti morfološki bile mlađeg podrijetla, podvrgnute su intenzivnom negativnom ispitivanju. I, kako je rekao Macalister, nešto je sigurno moralo biti pogrešno.

Teorija o podrijetlu čovjeka koja danas prevladava u znanstvenoj zajednici, proizvod je gledišta poput Macalisterovih. Tijekom posljednjeg stoljeća, ideja progresivne evolucije čovjeka od majmunolikih predaka, uključivala je prihvaćanje i odbacivanje dokaza. Dokaz koji protuslovi ideji o ljudskoj evoluciji pažljivo se skriva. Stoga svatko tko čita udžbenike o ljudskoj evoluciji može pomisliti: "Ideja o evoluciji čovjeka zacijelo je točna jer je potvrđuju svi dokazi." Ali, takva slika predstavljena u udžbenicima obmanjuje, jer upravo nekritično vjerovanje da su se ljudi uistinu razvili iz majmunolikih predaka, određuje koji se dokazi moraju uključiti i kako ih valja tumačiti.

Sada ćemo obratiti pozornost na drugu iskopinu iz pliocena, otkrivenu u Savoni, gradiću na talijanskoj obali udaljenom 50-ak km zapadno od Genove. Radnici koji su pedesetih godina 19. st. gradili crkvu otkrili su anatomski suvremen ljudski kostur, koji se nalazio na dnu jarka dubokog 3 m. Sloj u kojemu je kostur ležao star je 3-4 milijuna godina.

Arhutr Issel (1868.) opisao je pojedinosti otkrića iz Savone članovima Međunarodnog kongresa za pretpovijesnu antropologiju i arheologiju, održanog u Parizu 1867. Rekao je da je kostur čovjeka iz Savone: "...iste starosti kao i sloj u kojemu je otkriven." (De Mortillet 1883., str. 70).

Neki su pretpostavili da je kostur zakopan na mjestu na kojemu je otkriven.

No, u izvješću Međunarodnog kongresa pretpovijesne antropologije i arheologije, održanog u Bologni 1871., pisalo je: "Da je riječ o grobu, očekivali bismo da će gornji i donji slojevi biti izmiješani. Gornji slojevi sadrže bijeli kvarcni pijesak. Miješanje slojeva rezultiralo bi jasnim posvjetljivanjem usko ograničenog područja pliocenske gline, što bi bilo dovoljno da neki promatrači posumnjaju u njegovo veoma drevno podrijetlo, kao što i jest slučaj. Najveće i najmanje pukotine u ljudskim kostima ispunjene su kompaktnom pliocenskom glinom. To se moglo dogoditi samo u doba pliocena, kada je glina bila muljevita." (Deo Gratias, 1873., str. 419-420).

Deo Gratias je istaknuo da je glina danas čvrsta i suha. Osim toga, kostur je otkriven na dubini od 3 m, što je prilično duboko za grobnu jamu.

Florentino Ameghino je osamdesetih godina 19. st. obznanio otkriće kremenog oruđa i tragova uporabe vatre u Monte Hermosu u Argentini.

U nastavku ćemo razmotriti ondje otkrivene ljudske kosti - atlas ili prvi vratni kralježak. Tu kost je 1880-ih iskopao zaposlenik muzeja u La Plati, Santiago Pozzi, iz montehermoške formacije iz ranog pliocena. To je otkriće tek nedavno privuklo pozornost znanstvenika. U to je doba još uvijek bila prekrivena karakterističnim žućkasto-smeđim praporom iz montehermoške formacije stare 3-5 milijuna godina. Nakon uklanjanja pliocenskog prapora, znanstvenici su detaljno pregledali kost. Prihvativši njezino pliocensko podrijetlo, Florentino Ameghino je atlas povezao s majmunolikim čovjekovim pretkom. U svom opisu kosti istaknuo je značajke za koje je smatrao da su veoma primitivne.

No, Ales Hrdlička je uvjerljivo dokazao da je kost anatomski suvremenog oblika. Kao i Ameghino, Hrdlička je vjerovao da je ljudsko tijelo u prošlosti bilo mnogo primitivnije. Ako je kost potpuno suvremenog oblika, bez obzira u kojem je geološkom sloju otkrivena, nedvojbeno je mlađeg podrijetla. Prisutnost takve kosti u drevnom stratumu bez iznimke se može objasniti nekom vrstom intruzije. No, postoji i drugo moguće objašnjenje.

U Argentini su prije više od 3 milijuna godina živjeli ljudi suvremenog fiziološkog tipa. To potkrjepljuje činjenica da se na atlasnoj kosti nalaze tragovi dubokog ukopavanja u taloge iz montehermoške formacije.

U svakom slučaju, Hrdlička (1912., str. 384) je smatrao da atlas iz Monte Hermosa zaslužuje: "iz nužnosti biti bačen u zaborav." Upravo je to i učinjeno. I danas mnogi ustraju na tome da atlas iz Monte Hermosa ostane u zaboravu u koji je iz nužnosti bačen. Dokaz o postojanju suvremenog tipa čovjeka prije 3 ili više milijuna godina, i to upravo u Argentini, još uvijek nije dobrodošao u središnjoj struji paleoantropologije.

M. A. Vignati je 1921. izvijestio o otkriću ljudske donje čeljusti s dva kutnjaka u Chapadmalalan-formaciji iz kasnog pliocena u Miramaru, Argentina.

To upućuje na zaključak da je čeljust stara oko 2-3 milijuna godina.

Prije toga je na istom nalazištu otkriveno kameno oruđe i kost sisavca s umetnutim vrhom strijele. Međutim, etnograf E. Boman bio je skeptičan prema tom otkriću. Izjavio je: "Novine su objavile senzacionalne članke o 'najstarijim ljudskim ostacima na svijetu'. No, svi koji su pregledali kutnjake utvrdili su da su identični onima suvremenih ljudi." (Boman, 1921., str. 341-342). Boman je doslovno protumačio činjenicu da suvremen oblik čeljusne kosti iz Miramara neosporno potvrđuje njezino mlađe podrijetlo.

No, njegove tvrdnje ne isključuju mogućnost da miramarski fosil svjedoči o postojanju suvremenog tipa čovjeka u Argentini u doba pliocena.

Prethodno smo raspravljali o brojnom kamenom oruđu otkrivenom u zlatonosnom pijesku planine Sierra Nevada u Kaliforniji. U tom šljunku, starom od 9 do 55 milijuna godina, otkrivene su i ljudske kosti.

U veljači 1866., gospodin Mattison, vlasnik rudnika u Bald Hillu pokraj Angels Creeka u okrugu Calaveras, iskopao je lubanju iz sloja šljunka na dubini od 39 m. Šljunak u kojemu se nalazila lubanja bio je možda znatno stariji od pliocena. Whitney je 16. 07. 1866., pred Kalifornijskom akademijom znanosti, iznio izvješće o lubanji iz Calaverasa, potvrdivši da je otkrivena u sloju iz pliocena. Lubanja je u Americi izazvala veliku senzaciju.

Kako je napisao Whitney (1880., str. 270): "Vjerski tisak u ovoj zemlji pozabavio se tim slučajem ... i svi su jednoglasno objavili da je lubanja iz Calaverasa proizvod 'prijevare'." Whitney je istaknuo da su se priče o prijevari počele pojavljivati tek nakon javnog objavljivanja njegova otkrića unovinama.

Neke od tih priča nisu promicali novinari, već znanstvenici, poput Williama H. Holmesa s Instituta Smithsonian. On je tijekom boravka u Calaverasu zabilježio izjavu da lubanja, koju je pregledao Whitney nije izvoran tercijarni fosil. No, hipoteze o prijevari sadrže jedan problem - mnogoje verzija iste priče. Neki tvrde da su religiozni rudari podmetnuli lubanju kako bi obmanuli znanstvenika Whitneya. Drugi govore da su rudari podmetnuli lubanju kako bi zavarali drugog rudara. Neki tvrde da je Mattison otkrio autentičnu lubanju, a da je Whitneyu poslije predana druga lubanja. Drugi tvrde da je riječ o neslanoj šali Mattisonovih prijatelja iz obližnjeg gradića, koji su podmetnuli lubanju. Ta nedosljedna svjedočenja bacaju sumnju na ideju o prijevari.

Neke izjave koje potvrđuju teoriju prijevare potječu od osoba koje su pregledale šljunčani kalup i zemlju u kojoj je otkrivena lubanja iz Calaverasa.

Dr. F. W Putnam s Prirodoslovnog muzeja Peabody Sveučilišta u Harvardu, rekao je da lubanja ne sadrži nikakve tragove šljunka iz rudnika.

I William J. Sinclair s Kalifornijskog Sveučilišta osobno je pregledao lubanju i utvrdio da materijal, koji se na njoj nataložio ne potječe od šljunka iz zlatnog rudnika. On smatra da je riječ o vrsti materijala koji se obično može naći u špiljama u kojima su Indijanci katkad pokapali svoje mrtve.

S druge strane, Holmes je rekao (1899., str. 467): "Dr. D. H. Dali tvrdi da je tijekom boravka u San Francisku 1866., usporedio materijal nataložen na lubanji s dijelovima šljunka iz rudnika, utvrdivši da su u osnovi isti." W O. Ayres je u časopisu American Naturalist izjavio (1882., str. 853):

"Vidio sam je i podrobno pregledao kada je prvi put dostavljena prof.

Whitneyu. Osim što je bila obložena naslagama pijeska i šljunka, i pukotine su joj bile ispunjene istim materijalom; a to je bila osobita vrsta materijala, koji sam imao prilike detaljno upoznati." Ayres je rekao da je bila riječ o zlatonosnom šljunku iz rudnika, a ne o špiljskom talogu mlađeg podrijetla.

Ayres je o lubanji rekao sljedeće (1882., str. 853): "Utvrđeno je da je to suvremena lubanja na koju su se nataložili minerali nekoliko godina nakon pokapanja. No, takvu tvrdnju nije iznio nitko tko poznaje to područje.

Šljunak ničime ne ukazuje na takvo djelovanje ... šupljine u lubanji bile su ispunjene skrućenim i cementiranim pijeskom, na takav način da je u njih mogao ući samo u obliku polu-tekuće mase, stanje u kojemu se šljunak nikada nije nalazio nakon svog prvog taloženja."

U svom prvom opisu fosila Whitney je primijetio da je lubanja iz Calaverasa izrazito fosilizirana. To je u skladu s njezinom velikom starošću.

Međutim, kako je istaknuo Holmes, točno je i da se kosti mogu fosilizirati tijekom nekoliko stotina ili tisuća godina. No, geolog George Becker je izvijestio (1891., str. 195): "Ustanovio sam da su mnogi dobri suci posve uvjereni u autentičnost lubanje iz Calaverasa, a gospoda Clarence King, O. C. Marsh, F. W. Putnam i W. H. Dali pojedinačno su me uvjeravali da je ta kost otkrivena u šljunku ispod lave." Becker je dodao da je to izjavio uz dopuštenje navedenih stručnjaka. Kako je prethodno spomenuto, Clarence King je bio geolog s Američkog instituta za geološka mjerenja, paleontolog O. C. Marsh bio je jedan od prvih lovaca na fosile dinosaura i predsjednik Nacionalne akademije znanosti od 1883. do 1895. No, kako smo vidjeli, F. W. Putnam iz harvardskog muzeja Peabody poslije je promijenio mišljenje i rekao da kalup lubanje, kako se čini, potječe iz špiljskog taloga.

Međutim, valja imati na umu da lubanja iz Calaverasa nije bila jedino otkriće takve vrste. U obližnjim naslagama slične starosti otkriveno je i mnogo kamenog oruđa. A, kako ćemo vidjeti, u istom su području otkrivene i druge ljudske kosti, koje su dodatno potvrdile autentičnost lubanje iz Calaverasa. Kako je rekao Sir Arthur Keith (1928., str. 471): "Priču o lubanji iz Calaverasa ... ne možemo zanemariti. Ona je 'duh' koji progoni istraživače pretpovijesnog čovjeka ... do krajnjih granica iskušavajući snagu vjere svih stručnjaka."

Predsjednik bostonskog Prirodoslovnog društva je 1. 01. 1873. čitao izvatke pisma dr. C. F. Winslowa, o otkriću ljudskih kostiju u planini Table u okrugu Tuolumne, Kalifornija. O tom otkriću, koje se dogodilo 1855. ih 1856., Winslowa je detaljno izvijestio kapetan David B. Akey, koji mu je svjedočio. Dogodilo se to 10-ak godina prije prvog izvješća J. D. Whitneya o čuvenoj lubanji iz Calaverasa.

Winslow je ovako opisao Akeyevo svjedočanstvo (1873., str. 257-258): "Rekao je da su u tunelu u planini, udaljenom oko 15 m od onoga u kojemu je radio, te na istoj razini, rudari koje je osobno poznavao, no čijih se imena danas ne sjeća, otkrili potpuni ljudski kostur. Premda kosti nije vidio na mjestu na kojemu su otkrivene, vidio ih je nakon što su iz tunela unesene u obližnju kabinu ... Pretpostavlja da se kostur nalazio na dubini od 60 m od površine, te 30-60 m od otvora ili ulaza u tunel. Kosti su bile vlažne, budući da su ležale među šljunkom i veoma blizu stanca, a iz tunela je istjecala voda. Pokraj kostura ležalo je okamenjeno borovo stablo dugo od 18 do 24 m, te promjera od 0,6 do 0,9 m u donjem dijelu debla.

Gospodin Akey je ušao u tunel s rudarima, koji su mu pokazali mjesto na kojemu je kostur otkriven. Ondje je vidio drvo i s njega uzeo nekoliko uzoraka."

Šljunak koji se nalazi neposredno iznad temelja u kojemu je otkriven kostur, star je između 33 i 55 milijuna godina (Slemmons, 1966., str. 200). To bi značilo da je i kostur iste starosti, osim ako nije poslije dospio u šljunak, iako o tome nemamo nikakve dokaze.

Dr. Winslow nije našao nijedan dio kostura koji je vidio Akey. No, drugom je prilikom Winslow prikupio neke fosile, koje je odaslao muzejima na istočnoj obali SAD-a. Fragment lubanje, koju je vodeći kraniolog dr. J.

Wyman pripisao čovjeku (Holmes, 1899., str. 456), Winslow je poslao muzeju Prirodoslovnog društva u Bostonu. Fosil je obilježen na sljedeći način: "Iz okna u planini Table, 54 m ispod površine, u zlatnom nanosu, među naplavljenim kamenjem i u blizini ostataka mastodonta. Gornji sloj tvori kompaktna i čvrsta bazaltna masa. Otkriven u 07.mj. 1857. Darovan vlč. C. F. Winslowu od strane pl. Paula K. Hubbsa, u kolovozu 1857." Drugi fragment iste lubanje, slično obilježen, poslan je muzeju Akademije prirodnih znanosti u Philadelphiji. Pokrivač od lave na planini Table star je 9 milijuna godina. Najstariji šljunak ispod lave star je 55 milijuna godina. S obzirom na to, lubanja može biti stara od 9 do 55 milijuna godina.

Prilikom pregledavanja zbirke kamenih artefakata u vlasništvu dr. Pereza Snella, J. D. Whitney je uočio ljudsku čeljust. Čeljust i artefakti iskopani su iz zlatonosnog šljunka, koji se nalazio ispod pokrivača od lave planine Table u Toulumnneu. Čeljust je bila duga 14 cm, što je prosječna dužina ljudske čeljusti. Whitney je istaknuo (1880., str. 288) da su svi ljudski fosili otkriveni u području bogatom zlatom, uključujući spomenuti, anatomski suvremenog tipa. Šljunak u kojemu je otkrivena čeljust star je od 9 do 55 milijuna godina. Whitney je izvijestio i o drugim otkrićima ljudskih fosila u naslagama slične starosti.

U svom obraćanju Američkom udruženju za razvoj znanosti u 7.mj. 1879., predsjednik toga društva i jedan od najistaknutijih američkih paleontologa, O. C. Marsh, rekao je sljedeće o tercijarnom čovjeku: "Dokaz koji je predstavio prof. J. D. Whitney u svojoj nedavno objavljenoj studiji (Aurif. Gravels of Sierra Nevada) (Zlatonosan pijesak Sierra Nevade) veoma je uvjerljiv, a njegova pažljiva, savjesna metoda istraživanja nadaleko je poznata, tako da su mu zaključci gotovo neodoljivi... Trenutno, poznate činjenice upućuju na to da su američke naslage ljudskih ostataka i artefakata iste starosti kao i pliocenski slojevi u Europi. Čini se kako je nedvojbeno da je čovjek postojao u tercijaru." (Southall, 1882., str. 196).

Dodatni dokazi o postojanju ljudi u ranom i srednjem tercijaru dolaze iz Europe. Kako navodi Gabriel de Mortillet, M. Quiquerez je izvijestio o otkriću kostura u Delemontu u Švicarskoj, u ilovači bogatoj željezom koja navodno potječe iz kasnog eocena. O tom je otkriću de Mortillet (1883., str. 72) jednostavno rekao da trebamo sumnjati u izvornost ljudskih kostura koji su otkriveni zajedno s još uvijek pričvršćenim kostima. Dalje je izjavio da trebamo oprezno postupati i sa slično očuvanim kosturom koje je Garrigou otkrio u miocenskom sloju u Midiju, Francuska.

Međutim, moguće je da su ti kosturi pripadali pojedincima zakopanima u eocenu ili miocenu. Ne mora nužno biti riječ o mlađim grobovima.

Ovakva su otkrića problematična jer ne možemo pribaviti više podataka o njima. Stoga raspolažemo samo sažetim opisom autora koji ih je odlučio opovrgnuti. Budući da su znanstvenici poput de Mortilleta dvojili u izvornost takvih otkrića, ona su ostala nezabilježena i neistražena, te ubrzo i zaboravljena. Koliko ih je još bilo? Možda nikada nećemo saznati. S druge strane, otkrića koja su se uklapaju u prihvaćene teorije bivaju podrobno istražena, o njima se opsežno izvješćuje i sigurno su pohranjena u muzejima.

U 12.mj. 1862., u časopisu The Geologist objavljeno je sažeto, ali intrigantno izvješće: "U okrugu Macoupin u Illinoisu, nedavno su u sloju ugljena prekrivenog 60 cm debelim škriljevcem, na dubini od 27 m ispod površine zemlje, otkrivene kosti čovjeka ... U trenutku otkrića, kosti su bile prekrivene korom ili slojem čvrste, sjajne tvari, crne poput samoga ugljena, no ispod koje se, nakon što je sastrugana, nazirala prirodna bijela boja

kosti." Ugljen u kojemu je otkriven kostur iz Macoupina star je najmanje

286, a možda čak i 320 milijuna godina.

Dokaz dokumentiran u Zabranjenoj arheologiji pokazuje da nam je uistinu

neophodna alternativa darvinističkoj slici ljudske evolucije. Ta slika

izostaje čak i kada se ograničimo na fizički dokaz u obliku fosila i artefakata.

Objašnjenje koje se najbolje uklapa u činjenice je, da su ljudi nalik nama

i druga, više ili manje čovjekolika stvorenja supostojala na ovome planetu

stotinama milijuna godina. Taj se zaključak podudara s izvješćima o nevjerojatno

velikoj starosti čovjeka koje nalazimo u drevnim sanskrtskim povijesnim

tekstovima, koja nam govore da ljudi postoje od početka brahmanova

dana, koji trenutačno traje. No, ostaje pitanje kako smo uopće ovamo

stigli? Odgovor na to pitanje valja nam tražiti dalje od kamenja i kostiju.

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

STUDENI...

METODE,TEHNIKE I SAVJETI

BRZI CHAT

  • Član iridairida

    ♥♪♫ ♥*♪♫ ♥Dobar dan svima....❤️ ☕ ☕ ☕

    26.11.2021. 10:40h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Dobro veče svima.

    25.11.2021. 18:24h
  • Član mkrmarmkrmar

    Dobro jutro svima ☕

    18.11.2021. 10:47h
  • Član Luce malaLuce mala

    Slatko snivajte! :)

    16.11.2021. 22:48h
  • Član Luce malaLuce mala

    Laku noć svima! :)

    16.11.2021. 22:47h
  • Član Luce malaLuce mala

    Pa....

    16.11.2021. 22:47h
  • Član Luce malaLuce mala

    Mislim da ovdje još samo fali laku noć. :))

    16.11.2021. 22:47h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Izvanredno stari ljudski fosili IZNIMNA STAROST NELJUDSKIH VRSTA