Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član Simeone

Upisao:

Simeone

OBJAVLJENO:

PROČITANO

831

PUTA

OD 14.01.2018.

Izvanredno stari ljudski fosili

Talijanski anatom Giuseppe Sergibio je uvjeren da su kosturi iz Castenedola ostaci ljudi, koji su živjeli u tercijaru (etapa pliocena). O suprotnim stajalištima drugih znanstvenika rekao je: "Vjerujem da je sklonost odbacivanja, na temelju teoretskih predodžbi, svakog otkrića koje upućuje na postojanje čovjeka u tercijaru, svojevrsna znanstvena predrasuda." (Sergi, 1884., str. 309). Takve predrasude, međutim, postoje i danas. Sergi je napisao (1884., str. 310): "Sva otkrića ljudskih ostataka iz pliocena diskreditirana su na temelju despotske znanstvene predrasude ili kako to već želite nazvati."
 

Izvanredno stari ljudski fosili

Kako smo vidjeli, postoji mnoštvo kamenog oruđa i drugih artefakata koji upućuju na postojanje ljudi prije više milijuna godina. No, postoje li i ljudski fosili koji bi dodatno potvrdili taj zaključak? Odgovor je potvrdan.

Naravno, valja imati na umu da je fosilizacija veoma rijetka pojava. Richard Leakey jednom je rekao da ključni fosili povezani s ljudskom evolucijom mogu stati na biljarski stol. A na konferencijama o ljudskoj evoluciji često se može čuti komentar: "Treba nam više fosila." S obzirom na rijetkost takvih fosila, primjeri koje ćemo u nastavku razmotriti prilično su značajni.

Dobar primjer pruža otkriće javanskog Homo erectusa, čije je ostatke pronašao Eugene Dubois u Trinilu. Kako smo vidjeli, suvremeni su znanstvenici pokazali da bedrena kost, otkrivena pokraj lubanje javanskog čovjeka ne nalikuje bedrenim kostima Homo erectusa, već suvremenih ljudi.

Na temelju toga su zaključili da bedrena kost ne pripada spomenutoj lubanji.

No, što iz toga možemo zaključiti o bedrenoj kosti? Naizgled raspolažemo brojnim dokazima o postojanju anatomski suvremenih ljudi na Javi prije otprilike 800.000 godina, koliko su stare spomenuta lubanja i bedrena kost. Prema suvremenoj teoriji, anatomski suvremeni ljudi razvili su se tek prije oko 100.000 godina.

Nadalje, vidjeli smo da je Homo habilis, kakav se prikazivao prije otkrića OH-62 1987. godine, vjerojatno sastavljen od fosila nekoliko vrsta. Štoviše, Donald Johanson je ukazao na nužnost ponovnog razvrstavanja mnogih kostiju koje su se do tada pripisivale Homo habilisu. Među tim kostima je i bedrena kost ER 1481, koju je John Harris otkrio na jezeru Turkana u Keniji. Richard Leakey je ustvrdio da se ona nimalo ne razlikuje od kosti suvremenog čovjeka. Dakle, ne pripada li ta kost Homo habilisu, možda je valja pripisati anatomski suvremenom čovjeku koji je živio u Africi prije oko 2 milijuna godina.

Tijekom 19. i početkom 20. st., u Europi je otkriveno nekoliko ostataka ljudskih kostura u formacijama iz srednjeg pleistocena. Među njima su se nalazila otkrića iz Galley Hilla, Moulin Quignona, La Denisea i Ipswicha.

Prisutnost tih kostura u slojevima iz srednjeg pleistocena može se pripisati mlađim intruzivnim pokapanjima, pogrešnim izvještajima ili prijevari.

Ipak, postoje razlozi za pretpostavku da ti kosturi uistinu potječu iz srednjeg pleistocena.

Godine 1888., radnici koji su uklanjali naslage u Galley Hillu pokraj Londona, otkrili su ležište krede. Jedan od radnika, Jack Allsop, obavijestio je Roberta Elliotta, skupljača pretpovijesnih predmeta, da je otkrio ljudski kostur čvrsto ukopan u tim naslagama na dubini od oko 2,4 m i oko 60 cm iznad sloja krede (Keith, 1928., str. 250-266). Elliott je izjavio:

"Pozorno smo pregledali mjesto ne bismo li otkrili ikakve tragove pomicanja, no stratifikacija je bila netaknuta." Profesor M. H. Heys također je pregledao kosti u netaknutim naslagama i ustvrdio: "I radniku je bilo očito da je taj sloj netaknut, tako da je rekao: "Tog čovjeka ili životinju nitko nije zakopao." (Keith, 1928., str. 255). Na nalazištu u Galley Hillu otkrivena su i brojna kamena oruđa.

Prema suvremenim gledištima, nalazište u Galley Hillu potječe iz Holstein-interglacijala, koji je trajao prije oko 330.000 godina. Smatra se da kostur iz Galley Hilla anatomski odgovara suvremenom čovjeku. Većina znanstvenika danas vjeruje da su se anatomski suvremeni ljudi (Homo sapiens sapiens) razvili u Africi prije oko 100.000 godina. Tvrde da je Homo sapiens sapiens prije otprilike 30.000 ili 40.000 godina, ušao u zapadnu Europu u obliku kromanjonca, zamijenivši neandertalce.

Usprkos Heysovu i Elliotovu svjedočanstvu da je kostur iz Galley Hilla otkriven u netaknutom geološkom sloju, K. P. Oakley i M. F. A. Montagu (1949.) poslije su zaključili da je u mlađe doba zakopan u naslagama iz srednjeg pleistocena. Isto stajalište dijele gotovo svi suvremeni antropolozi.

Godine 1863., J. Boucher de Perthes otkrio je čeljust anatomski suvremenog čovjeka u šljunčanoj jami u Moulin Quignonu u francuskom gradu Abbevilleu. Izvadio ju je iz sloja crnog pijeska i šljunka sa dubine od oko 5 m. U tom su se sloju nalazila i kamena oruđa iz ašelejena (Keith, 1928., str. 270). Ašelejenska nalazišta u Abbevilleu stara su oko 400.000 godina.

Saznavši za otkriće čeljusti i oruđa u Abbevilleu, skupina uglednih britanskih geologa posjetila je to mjesto. Prvotno su bili oduševljeni otkrićem, no poslije su saznali da su neka kamena oruđa iz zbirke Bouchera de Perthesa navodno krivotvorine, koje su mu podmetnuli radnici. Britanski su znanstvenici, stoga, posumnjali u autentičnost čeljusti (Keith, 1928., str. 271).

U svibnju 1863., britanski geolozi i arheolozi su se sastali s francuskim kolegama u Francuskoj kako bi raspravljali o čeljusti. Unatoč oklijevanju dvaju britanskih stručnjaka, vijeće je jednoglasno potvrdilo da je čeljust autentična. Međutim, Britanci su i nakon toga osporavali vrijednost čeljusti iz Moulin Quignona, da bi naposljetku zadobili podršku većine znanstvenika.

Nakon rasprave o otkriću iz Moulin Quignona, Boucher des Perthes je nastavio isticati da su njegova otkrića autentična. U nastojanju da to dokaže, proveo je još nekoliko istraživanja na tome mjestu, pod veoma strogim nadzorom i u prisutnosti stručnih znanstvenih promatrača. Ta su iskopavanja razotkrila brojne druge kosti anatomski suvremenih ljudi, fragmente kostiju i zube. Ta otkrića, koja nisu privukla gotovo nikakvu pozornost u zemljama engleskog govornog područja, značajni su pokazatelji prisutnosti čovjeka u Europi u srednjem pleistocenu, prije otprilike 400.000 godina.

Ona ujedno potvrđuju autentičnost čeljusti iz Moulin Quignona.

Eugene Bertrand je 1868. izvijestio Antropološko društvo u Parizu da je u kamenolomu na Avenue de Clichy otkrio dijelove ljudske lubanje, kao i bedrenu kost, goljenicu i nekoliko kosti stopala. Kosti su se nalazile na dubini od 5,25 m. Sir Arthur Keith (1928., str. 276-277) vjerovao je da je sloj u Clichyju u kojemu su otkrivene ljudske kosti, iste starosti kao i sloj u kojemu je otkriven kostur iz Galley Hilla. To znači da su kosti iz Clichyja stare oko 330.000 godina. Dubina (preko 5 m), na kojoj su otkriveni ljudski fosili iz Clichyja, otklanja mogućnost njihova pokapanja u mlađem geološkom razdoblju.

Međutim, Gabriel de Mortillet (Bertrand, 1868., str. 332) tvrdio je da mu je radnik u kamenolomu na Avenue de Clichy rekao da je na dno jame osobno stavio kostur koji je pronašao u gornjim slojevima kamenoloma. Čak i nakon što su saznali da de Mortillet pripovijeda priču da je radnik zakopao kostur iz Chlichyja, većina znanstvenika ostala je uvjerena u autentičnost Bertrandova otkrića. Naprimjer, prof. E. T. Hamy je rekao (Bertrand, 1868., str. 335): "Smatram da otkriće gosp. Bertranda nije toliko sporno, s obzirom na činjenicu da nije jedino te vrste u Avenue de Clichy. Uistinu, naš cijenjeni kolega, gosp. Reboux, na istom je nalazištu i gotovo na istoj dubini (4,20 m) pronašao ljudske kosti, koje mi je predao na ispitivanje."

Bertrand je Antropološkom društvu predstavio još jedan dokaz o velikoj starosti kostura iz Clichyja. Tvrdio je da je u sloju koji je sadržavao druge kosti čovjeka iz Clichyja, otkrio ljudsku lakatnu kost. Ta je kost veća od dviju drugih kosti podlaktice. Kada ju je Bertrand pokušao izvaditi, pretvorila se u prah. To je iznio kao dokaz da je ljudski kostur iz Clichvja nedvojbeno iste starosti kao i sloj u kojemu je otkriven. Bertrand je naizgled zaključio da radnik nikako nije mogao ukloniti iz gornjeg sloja rudnika tako krhku kost, kao što je bila raspadnuta lakatna kost, te je zakopati u nižem sloju u kojemu ga je otkrio Bertrand. Naime, pritom bi se nedvojbeno uništila.

To je značilo da je lakatna kost, kao i druge ljudske kosti, pripadala sloju u kojemu ju je Bertrand otkrio.

J. Reid Moir je 1911., otkrio kostur anatomski suvremenog čovjeka ispod sloja glacijalne šljunčane gline u okolici grada Ipswicha u Istočnoj Angliji. Kostur je otkriven na dubini od 1,38 m, u naslagama starima čak 400.000 godina. Moire je pažljivo isključio mogućnost pokapanja iz mlađeg geološkog sloja.

To je otkriće, međutim, naišlo na žestok otpor. Sir Arthur Keith (1928., str. 299) napisao je: "Pod pretpostavkom da je današnji tip čovjeka ujedno suvremenog podrijetla, takvim se primjercima niječe velika starost." Usprkos protivljenju, Moir je prvotno ustrajao na svom stajalištu, tvrdeći da je kostur iz Ipswicha veoma star. No, iznenada je promijenio mišljenje i izjavio da je kostur mlađeg podrijetla. Što ga je natjeralo da promijeni mišljenje? Naime, u blizini tog nalazišta, na istoj geološkoj razini, otkrio je neka napredna kamena oruđa. Na temelju toga je zaključio da se sloj šljunčane gline iznad kostura oblikovao prije oko 30.000 godina od muljevitih ostataka izvornog taloga šljunčane gline, oblikovanog stotinama tisuća godina prije (Moir, 1916., str. 109). Ali, napredna kamena oruđa pojavljuju se diljem svijeta, u veoma starim geološkim formacijama. Stoga se ne mogu složiti s Moirom da je otkriće naprednog oruđa na istoj razini na kojoj je otkriven kostur iz Ipswicha, dovoljan razlog da se iznova protumači stratigrafija nalazišta kako bi se starost kostura poklapala s pretpostavljenom starošću oruđa.

Veoma uvjerljiv dokaz o postojanju anatomski suvremenih ljudi u veoma drevnoj prošlosti dolazi iz Argentine. Radnici koji su 1896. iskopavali suhi dok u Buenos Airesu, otkrili su ljudsku lubanju. Izvadili su je iz jame na dnu iskopine, nakon probijanja sloja čvrste tvari nalik vapnencu, koja se zove tosca. Lubanja se nalazila na dubini od 11 m ispod korita rijeke La Plate (Hrdlička, 1912., str. 318).

Radnici su lubanju odnijeli svom nadgledniku, gospodinu Junoru. Argentinski paleontolog Florentino Ameghino (1909., str. 108) pretpostavio je da lubanja pripada pliocenskom preteči Homo sapiensa, kojeg je nazvao Diprothomo platensis. No, Ales Hrdlička (1912., str. 332) s Instituta Smithsonian rekao je da je lubanja identična onoj suvremenog čovjeka.

Kako je napisao Ales Hrdlička (1912., str. 321), ta je lubanja otkrivena u: "najvišem dijelu sloja pred-Ensenadana". Prema stajalištu suvremene geologije, sloj pred-Ensenadana star je najmanje 1-1,5 milijuna godina.

Mogućnost otkrića lubanje suvremenog čovjeka, čak i prije milijun godina, bilo gdje na svijetu - osobito u Južnoj Americi - posve je neočekivana.

Geolog Bailey Willis, koji je pratio Hrdličku na njegovu ekspediciju u Argentini, iznio je neke neodređene, neutemeljene spekulacije o tome kako je lubanja mogla dospjeti u jamu. Hrdlička je, pak, smatrao da je sama činjenica suvremenog oblika lubanje dovoljna da se isključi mogućnost njezine velike starosti. Predrasude Hrdličke vidljive su iz sljedeće njegove izjave (Hrdlička, 1912.): "S obzirom na morfologiju, a samo dijelom geološki, posve se sigurno može tvrditi da svi ostaci ljudskih kostura, koji se bitno ne razlikuju od kostura suvremenih ljudi, potječu iz suvremenih geoloških formacija koje se još uvijek oblikuju." Drugim riječima, čak i da su u geološkim slojevima starima više milijuna godina otkrivene anatomski suvremene ljudske kosti, Hrdlička ne bi prihvatio tako veliku starost tih kostiju. Prema njegovoj logici, evolucija se odvija bez prestanka i, stoga, kosti stare više milijuna godina moraju se posve razlikovati od kostiju suvremenih ljudi. Ne razlikuju li se, tada nisu stare.

Godine 1913., dr. Hans Reck s Berlinskog sveučilišta otkrio je anatomski suvremeni ljudski kostur u Sloju II u klancu Olduvai, što upućuje na to da je taj kostur star više od milijun godina. Svjestan mogućnosti intruzivnog pokapanja, Reck (1914.) je pažljivo pregledao taloge oko kostura i utvrdio da ne postoje nikakvi tragovi ljudskog djelovanja. Louis Leakey prvotno je bio skeptičan prema tom otkriću, no nakon što je u munchenskom muzeju vidio taj kostur, koji je još uvijek bio čvrsto ukopan u svoju kamenu jezgru, te nakon što je posjetio nalazište u Africi, promijenio je mišljenje i potvrdio Reckovo stajalište da kostur stvarno pripada Sloju II.

Drugi su znanstvenici, međutim, i dalje osporavali njegovu autentičnost.

Reck i Leakey poslije su promijenili mišljenja (L. Leakey et al., 1913.), i složili se da je kostur zakopan u Sloj II u mlađe doba. Tijekom Drugog svjetskog rata veći dio kostura je izgubljen. Nakon rata, jedan je znanstvenik analizirao ugljikom 14 nekoliko malih fragmenata kosti, za koju je vjerovao da je pripadala kosturu. Analiza je pokazala da su kosti stare oko 17.000 godina. No, postoje neki problemi vezani uz to datiranje. Prije svega, nije sigurno jesu li fragmenti kosti koje je analizirao doista pripadali Reckovu kosturu. Drugo, čak i da je kost doista bila dio Reckova kostura,tijekom nekoliko desetljeća, koliko je bila izložena u muzeju, mogla se kontaminirati mlađim ugljikom. S obzirom na to, postoji mogućnost da je analiza ugljikom 14 rezultirala pogrešnim datiranjem.

Godine 1855., radnici u kamenolomu u engleskom gradiću Foxhallu, otkrili su ljudsku čeljust. Robert H. Collver, američki liječnik koji je tada živio u Londonu, došao je u posjed fosila. Istaknuo je da se sloj u kojemu je otkrivena čeljust nalazio na dubini od 4,8 m. Razina sačuvanosti čeljusti, koja je bila znatno nagrižena željeznim oksidom, odgovarala je tom sloju.

U istom sloju u Foxhallu, na dubini od 4,8 m, J. Reid Moir (1924., str. 647) je poslije otkrio kamena oruđa i tragove vatre. Svi drugi predmeti na toj razini bili bi stari najmanje 2,5 milijuna godina.

Svjestan da posjeduje veoma vrijedan fosil, Collver ga je pokazao nekim engleskim znanstvenicima, uključujući Charlesa Lyella, Georgea Buska, Richarda Owena, Sir Johna Prestwicha i Thomasa Huxleya. Svi su dvojili u njegovu veliku starost. Pišući 20-ih god. 20. st, američki paleontolog Henry Fairfield Osborn (1921., str. 568) pitao se zašto gore navedeni znanstvenici nisu osobno posjetili nalazište. Rekao je da su bili sumnjičavi: "vjerojatno stoga što oblik čeljusti nije bio primitivan."

Kasno u ljeto 1860., prof. Giuseppe Ragazzoni, geolog s Tehničkog instituta u Bresciji otputovao je u Castenedolo, koji se nalazi oko 10 km jugoistočno od Brescije, kako bi skupio fosilne školjke iz pliocenskog sloja same u podnožju niskog brda Colle de Venta. Ondje je pronašao neke ljudske kosti, koje je odnio geolozima A. Stoppaniju i G. Curioniju. Potonji su rekli da su vjerojatno ondje zakopane u mlađe doba. Prihvativši njihovu odluku, Ragazzoni je bacio kosti.

U 12.mj. 1897. jedan je zemljoposjednik iz Castenedola uočio nekoliko ljudskih kostiju u iskopu, koje je Ragazzoni potom izvadio. Među njima su se nalazili komadići lubanje, nekoliko zubi i dijelovi kralježnice, rebara, ruku, nogu i stopala. Tijekom sljedećih nekoliko tjedana uslijedila su druga otkrića, a 16. 02. otkriven je potpuni kostur. Ragazzoni je otputovao na to nalazište kako bi nadgledao iskopavanja. Ustanovilo se da kostur, okružen masom plavo-zelene ilovače, pripada anatomski suvremenoj ženi.

"Potpuni kostur", rekao je Ragazzoni (1880., str. 123), "otkriven je u središtu sloja plave ilovače ... Sloj plave ilovače, debeo više od 1 m, sačuvao je svoju jednoliku stratifikaciju i ne pokazuje tragove poremećaja." Dodao je:

"Kostur je vjerojatno dospio u nekakav morski mulj, a nije zakopan u mlađe doba, jer bi se u tom slučaju vidjeli tragovi gornjeg sloja žutog pijeska i željezno-crvene ilovače, zvane ferretto."

Ukratko, u slučaju pokapanja kostura u inače netaknutom sloju plave gline, sigurno bi bila vidljiva mješavina različito obojenih materijala, a Ragazzoni, koji je bio geolog, posvjedočio je nepostojanju takve mješavine.

Isto tako, plava ilovača je imala svoju osobitu stratifikaciju, koja je bila netaknuta. Isto vrijedi i za prethodno otkrivene kosti. "Fosilni ostaci otkriveni 2. i 25. siječnja ležali su na dubini od oko 2 m. Kosti su se nalazile na granici između terase sa školjkama i koraljima, te gornjeg sloja plave ilovače.

Bile su raštrkane, kao da su ih morski valovi izmiješali sa školjkama.

Način na koji su ležale posve isključuje mogućnost kasnijeg miješanja ili pomicanja tog sloja." (Ragazzoni, 1880., str. 126). Suvremeni geolozi smještaju plavu ilovaču iz Castenedola u astijsku etapu srednjeg pliocena, što znači da su tamošnje iskopine stare oko 3-4 milijuna godina.

Talijanski anatom Giuseppe Sergibio je uvjeren da su kosturi iz Castenedola ostaci ljudi, koji su živjeli u tercijaru (etapa pliocena). O suprotnim stajalištima drugih znanstvenika rekao je: "Vjerujem da je sklonost odbacivanja, na temelju teoretskih predodžbi, svakog otkrića koje upućuje na postojanje čovjeka u tercijaru, svojevrsna znanstvena predrasuda." (Sergi, 1884., str. 309). Takve predrasude, međutim, postoje i danas. Sergi je napisao (1884., str. 310): "Sva otkrića ljudskih ostataka iz pliocena diskreditirana su na temelju despotske znanstvene predrasude ili kako to već želite nazvati."

No, osim Sergija, Ragazzonijeva otkrića iz Castenedola prihvatio je i Armand de Quatrefages. U svojoj knjizi Races Humaines (Ljudske vrste), napisao je sljedeće o kosturu žene iz Castenedola: "Ne postoji nijedan ozbiljan razlog da posumnjamo u otkriće gospodina Ragazzonija ... Prema tome, ono se može pobijati samo teorijskim, prediskustvenim prigovorima."

(Laing, 1893., str. 119).

Dobar primjer nepoštenog tretiranja otkrića iz Castenedola pronalazimo u knjizi prof. R. A. S. Macalistera iz 1921., Textbook of European Archaeology

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U PROSINCU...

PROSINAC...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlogMagnezij tajne

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Dokaz o postojanju napredne kulture u dalekoj pretpovijesti Izvanredno stari ljudski fosili II