Prema suvremenoj kozmologiji, veličina svemira i veličina predmeta i živih bića koji postoje u njemu, razmjerni su omjeru elektromagnetske i gravitacijske sile (Rees, 2000., str. 27-31). Atomi su sastavljeni od subatomskih čestica s različitim elektronskim nabojima. Među tim subatomskim česticama nalaze se elektroni i protoni. Elektroni su negativno nabijene, a protoni pozitivno nabijene čestice. Elektromagnetsko privlačenje između pozitivno i negativno nabijenih elektrona i protona, jedan je od čimbenika koji sjedinjuje atom. Na subatomske čestice koje tvore atom djeluje i gravitacijska sila. Ali gravitacijska sila je mnogo slabija od elektromagnetske. Omjer gravitacije i elektromagnetske sile dobiva se dijeljenjem snage elektromagnetske sile snagom gravitacijske sile. Rezultat (broj) koji se time dobiva (AT) je 1036, što znači da je gravitacijska sila 1.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000 puta slabija od elektromagnetske sile.

Na atomskoj razini, utjecaj gravitacijske sile je neznatan. Ali, na većoj razini, utjecaj gravitacije mnogo je veći, premda mnogo slabiji od utjecaja elektromagnetske sile. Pozitivno i negativno nabijene čestice u atomu uzajamno se poništavaju. To znači da, na većoj razini, ne osjećamo velik učinak elektromagnetske sile (osim kada su elektromagnetski naboji u predmetu međusobno poravnati, kao u slučaju magneta ili električne struje). Ali, gravitacija nije uvijek pozitivna. Što predmet ima veću masu, gravitacija je veća. Prema tome, kod većih skupina atoma njihove se mase udvostručuju i sukladno tome, povećava se gravitacijska sila. Združena gravitacijska sila u masi svih atoma na Zemlji drži nas na površini Zemlje. Ustvari, gravitacijska sila određuje veličinu živih bića na nekom planetu. Ako je gravitacijska sila nešto snažnija, maksimalna veličina živih bića će porasti. Zamislimo da je N 1030, umjesto 1036. Gravitacija bi tada bila 'samo' 1.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000 puta slabija od elektromagnetske sile. Uslijed te male promjene (samo nekoliko nula manje), gravitacijska sila na Zemlji bila bi toliko snažna da nijedno biće veće od kukca ne bi izdržalo taj pritisak.

Vrućina koja se stvara uslijed fuzijskih reakcija izbacuje zvjezdanu građu, ali je gravitacijska sila drži unutra. Ravnoteža između vanjske ekspanzije i unutarnje kontrakcije, određuje veličinu zvijezde. Zvijezda mora biti dovoljno velika da se dovoljno plinovitih molekula uruši u jezgru uz pritisak dovoljan za poticanje procesa atomske fuzije. Isto tako, zvijezda mora održati dovoljno veliku masu kako vrućina, koja nastaje tom fuzijom ne bi izbacila svu zvjezdanu građu u vakuum. Ukratko, zvijezde moraju biti prilično velike. Međutim, ako je gravitacijska sila veća, fuziju bi mogao potaknuti manji broj atoma i manji broj atoma bi mogao prevladati vanjsku ekspanziju. Da je N 1030, a ne 1036, bilo bi dovoljno milijardu puta manje atoma da se prevlada sila vanjske ekspanzije. To znači da bi zvijezde bile mnogo manje. Osim toga, zvijezde bi mnogo brže izgorjele svoje nuklearno gorivo. Vatra održavana s malo goriva obično se gasi prije od vatre s velikom količinom goriva. Kako tvrdi Reese (2000., str. 31), prosječan život zvijezde iznosio bi 10.000 godina, a ne deset milijarda godina. To bi imalo negativne posljedice na mogućnost biološke evolucije kakvu znanstvenici danas zamišljaju.

I galaksije bi bile mnogo manje i bile bi gusto napučene zvijezdama. Gusta napučenost zvijezdama u galaksijama smetala bi putanjama planeta, koje kruže oko tih zvijezda. Da putanja našeg planeta nije stabilna, temperature na Zemlji bile bi suviše velike da bi na njoj mogao opstati život kakvog poznajemo. Zašto je vrijednost broja N upravo tolika? Rees kaže (2000., str. 31): "Nemamo teoriju koja bi nam objasnila vrijednost broja N. Znamo samo to da ništa tako složeno kao ljudska vrsta ne bi moglo nastati da je N mnogo manji od 1.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000.000."