Rana istraživanja hipnotizma

Wallace se za paranormalne pojave prvi put zainteresirao 1843. Neki engleski kirurzi, uključujući dr.Elliotsona, u to su se vrijeme služili mesmerizmom, pretečom hipnotizma, pri obavljanju bezbolnih operacija na pacijentima.

Premda je danas prihvaćen, takav oblik anestezije tada je bio izrazito kontroverzan. Wallace je primijetio: "Najveći autoriteti na polju kirurgije i fiziologije tvrdili su da su pacijenti prevaranti ili osobe prirodno neosjetljive na bol; a dr. Elliotsona su nazvali 'oskvrniteljem hrama znanosti'.

Medicinsko-kirurška zajednica protivila se čitanju rada u kojemu se opisuje amputacija tijekom magnetičkog transa, dok je samom dr. Elliotsonu oduzeta profesura na Londonskom Sveučilištu." (Wallace, 1896., str. 9-10).

Wallace je tada predavao u školi u jednoj od središnjih grofovija Engleske.

Ondje je 1844., svratio gospodin Spencer Hall, putujući mesmerist i održao javnu demonstraciju, kojoj su s velikim zanimanjem prisustvovali Wallace i neki njegovi studenti. Saznavši od Halla da gotovo svatko može biti podvrgnut mesmeričkom transu, Wallace je odlučio osobno izvršiti neke pokuse. U tim pokusima sudjelovali su neki njegovi studenti, koje je uspješno doveo u mesmerički trans i proizveo različite učinke. Neki od tih učinaka nisu nadilazili granice suvremenih medicinskih primjena hipnotizma, dok su ostali ulazili duboko u područje paranormalnog (Wallace, 1896., str. 10, str. 126-128; 1905., sv. 1, str. 232-236).

Wallace je svjedočio fenomenu prijenosa osjetilnih (čulnih) opažanja.

"Simpatija osjeta između mog pacijenta i mene, za mene je predstavljala najtajanstveniju pojavu kojoj sam ikada svjedočio", poslije je zapisao. "Ustanovio sam da je osjećao dodirom, okusom ili mirisom točno ono što i ja kada sam ga dohvatio za ruku ... Oblikovao sam lanac od nekoliko osoba, na jednome kraju se nalazio pacijent, a na drugome ja. A kada me netko, u potpunoj tišini, štipnuo ili bocnuo, on je istoga časa stavio svoju ruku na odgovarajući dio svojega tijela, žaleći se da je i on osjetio štipanje ili bockanje.

A kada bih stavio komadić šećera ili soli u usta, istoga je trenutka počeo sisati i ubrzo rukama i riječima izražajno počeo opisivati što jedem." (Wallace, 1896., str. 127-128). Prilikom takvih pokusa, Wallace je poduzeo mjere 'zaštite odprijevare' (Wallace, 1896., str. 126). Iz izvješća o mesmerističkim pokusima drugih istraživača, Wallace je zaključio: "... nevjerojatne pojave, uključujući vidovnjačko otkrivanje činjenica poznatih i nepoznatih hipnotizeru (mesmeristu), utvrđene su kao apsolutno stvarne." (Wallace, 1986., str. 1896., str. 9).

Usprkos dokazima potkrijepljenim opažanjima brojnih stručnih istraživača, znanstvena je zajednica ostala izrazito nesklona mesmerizmu. S vremenom će se izazivanje neosjetljivosti, promjene u ponašanju i blage halucinacije početi nazivati 'hipnotizam'. No, mnogo neuobičajenije mesmerističke manifestacije - kao što su vidovitost i prijenos osjetilnih senzacija - nisu nikada prihvaćene. U svakom slučaju, za Wallaca su njegovi pokusi imali trajnu vrijednost: "Tako sam naučio svoju prvu veliku lekciju u istraživanju tih opskurnih polja spoznaje, naime, da nikada ne smijem prihvaćati da nevjerovanje velikih ljudi, ili njihove optužbe za prijevaru ili slaboumnost, imaju ikakav značaj u usporedbi s iznova potvrđenim opažanjima činjenica od strane ljudi, koji su prema općem priznanju, razboriti i pošteni." (Wallace, 1896., str. 10).