Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član Simeone

Upisao:

Simeone

OBJAVLJENO:

PROČITANO

505

PUTA

OD 14.01.2018.

Elementi mističnih kozmologija u srednjovjekovnoj europskoj misli

Newton, koji se općenito smatra ocem suvremene znanosti, najpoznatiji je po svojim objavljenim djelima. No, među njegovim osobnim dokumentimanalaze se i opsežni rukopisi u kojima otkriva svoju ljubav prema proučavanju ezoterijskih tema povezanih s duhovnim kozmologijama. Lorda Keynesa to je navelo da u radu objavljenom povodom 300. obljetnice njegova rođenja, Newtona nazove 'posljednjim među čarobnjacima' (Thorndike, 1958., sv. 8, str. 588).

Elementi mističnih kozmologija u srednjovjekovnoj europskoj misli

Mistične kozmologije, koje imaju sličnosti s našim vedskim kozmološkim  obrascem, prevladavale su europskom misli i nakon vremena drevnih Grka i Rimljana. U nastavku ćemo razmotriti neke od tih kozmologija.

Kabala je škola židovskog misticizma koja je postala utjecajna u srednjem vijeku, premda se razvila u okviru starijih škola židovske ezoterijske mudrosti. Središnji srednjovjekovni kabalistički tekst jest Zohar (Sefer ha-Zohar (Knjiga blještavila, nap. prev.). U toj knjizi nalazimo elemente koji podsjećaju na moj obrazac vedske duhovne kozmologije. Prije svega, kabalistička ideja trostruke duše (nefesh, ruah i neshmah) povezana je s podjelom na materiju, um i duh koja tvori osnovu ideje ljudske devolucije.

Zohar veli: "'Duša' (nefesh) prisno je povezana s tijelom, koje njeguje i održava; ona je ispod, prvo komešanje. Zaslugom postaje prijestolje 'duha (ruah) ... A kada duša i duh, pravodobno postanu spremni, dostojni su primiti 'nad-dušu' (neshmah), koja počiva na prijestolju duha (ruah). Nadduša je najviša i nezamjetljiva. Prijestolje počiva na prijestolju i najviši ima prijestolje." (Scholem, 1977., str. 44). 'Nad-duša' o kojoj se govori, nije vedska Nad-duša, koja je lokalizirana manifestacija samoga boga u srcu svakog živog bića. Kabalistička neshmah naizgled odgovara svojstvu duše u vedskom sustavu ili, preciznije, duši (atman) u srodstvu s Nad-dušom (paramatman).

Ispravno bi, možda, bilo reći da je vedska duša, kada se poistovjećuje s grubim fizičkim tijelom, nefesh; kada se poistovjećuje s istančanim materijalnim tijelom s umom i životnom silom, nalik je ruah; a kada se poistovjećuje sa svojom pravom naravi, kao čestica božanske duhovne energije, nalik je neshmah.

U sljedećem odlomku knjige Zohar nalazimo navještaj kabalističke ideje jedne duše, koja se manifestira na tri načina (Scholem, 1977., str. 44). U tom odlomku tri se duše uspoređuju s dijelovima plamena: "Proučavanje tih stupnjeva duše vodi do spoznaje više mudrosti... To je nefesh, najniže komešanje, uz koje tijelo prianja; kao što u plamenu svijeće, nejasno svjetlo na dnu usko prianja uz stjenjak bez kojega ne može postojati.

U potpunosti rasplamsan plamen postaje prijestolje bijele svjetlosti nad sobom, a kada oboje zablistaju punom svjetlošću, bijelo svjetlo postaje prijestolje svjetla koje nije posve zamjetljivo, prijestolje nepoznate esencije koja počiva na bijelom svjetlu, i tako iz svega nastaje savršeno svjetlo."

Kabala pretpostavlja i ideju složenog svemira. Zohar veli: "Vidjesmo da duša, kada napušta čovjekovo tijelo, susreće sve njegove srodnike i drugove iz drugoga svijeta, koji je vode do predjela ugode i do mučilišta. Ako je pravičan, zadržava svoje mjesto pri uzlasku i ondje ostaje i obilno se gosti užicima drugoga svijeta. U suprotnom njegova duša ostaje na ovome svijetu dok mu tijelo ne bude pokopano u zemlji, dok ga se krvnici ne dočepaju i odvedu k Dumi, vladaru Gehinnoma i dodjeljuju mu razinu u Gehinnomu."

(Scholem, 1977., str. 57-58). 'Predio ugode' također ima nekoliko razina. Zohar nakon toga govori o pobožnoj duši: "Najprije, sukladno njezinim zaslugama, biva puštena u Machpelahovu špilju. Potom odlazi u Rajski vrt, gdje susreće kerubina i blistav mač koji se nalazi u nižem Rajskom vrtu i, smatra li je se dostojnom, ulazi. Znamo da ondje stoje četiri stupa, koji u rukama drže oblik tijela, koji duša na sebe radosno odijeva, nakon čega utvrđeno vrijeme obitava u dodijeljenom joj krugu Nižeg vrta. Nakon toga glasnik iznosi objavu i iznosi se trobojni stup, zvan 'prebivalište Gore sionske' [Izaija, 4:5]. Uz taj stup duša uzlazi do vrata pravičnosti, gdje se nalaze Sion i Jeruzalem. Sretna sudbina očekuje dušu dostojnu uzaći više, jer ondje zajedno prebiva s tijelom Kralja. Ne zasluži li uzaći više, tada onaj 'koji ostane na Sionu i preživi u Jeruzalemu, zvat će se sveti' [Izaija, 4:3].

Ali, kada duši bude dopušteno da uzađe više, tad' ona pred sobom vidi slavu Kralja i zajamčena joj je vrhunaravna ugoda u području koje se naziva Nebom." Kabalistička kozmologija složenog svemira, kako se čini, uklapa se u vedski kozmološki obrazac s obzirom na to, da obje kozmologije uključuju razine pakla, zemaljske razine, rajske razine većeg materijalnog užitka i najvišu duhovnu razinu transcendentne ugode u zajednici s božanskom osobom.

Arapski učenjak Alkindi, koji je živio u 9. st., nama poznat zahvaljujući sažecima njegovih rukopisa koje su sastavili latinski pisci u Europi, opisivao je univerzum sa sličnim značajkama. Alkindi je zvijezdama pripisivao okultnu moć, a sve prirodne stvari tumačio je kao spoj zvjezdanih utjecaja, koji se prenose zrakama i djeluju na različita stanja materije. Prema Alkindiju, svaka zvijezda ima drukčiji utjecaj, a svaka vrst materije posebno je osjetljiva na određeni utjecaj ili kombinaciju utjecaja. Osim okultnog zvjezdanog zračenja, postoje i druge vrste zračenja, kao što su zvuk i svjetlo. Svim različitim kombinacijama zraka koje utječu na prirodne predmete, neosporno upravlja božanska nebeska harmonija. Alkindi je govorio i o moći riječi koje ljudi izgovaraju kako bi utjecali na prirodne predmete. Moć tih zaziva, nalik vedskom konceptu mantra, dodatno osnažuje vjera i dostojanstvenost osobe koja ih izgovara, kao i povoljni astrološki utjecaji (Thorndike, 1923., sv. 1, str. 643-645).

Što se tiče Alkindijevih učenja o zvuku, Thorndike veli (1923., sv. 1, str. 645): "Različiti glasovi različito utječu na četiri elementa; neki glasovi, primjerice, najjače utječu na vatru. Neki osobito uzburkavaju drveća ili pojedinu vrstu drveta. Tako riječi mogu potaknuti, ubrzati ili usporiti pokret; stvoriti ili uništiti životinjski svijet; stvarati odraze u ogledalima; proizvoditi vatru i munje; njima se mogu izvoditi i drugi pothvati i iluzije koje svjetina smatra čudesnima ... On tvrdi da zrake koje emitira ljudski um i glas, postaju mnogo učinkovitije u pokretnoj materiji, ukoliko onaj koji ih izgovara usredotoči svoj um na ime Boga ili nekog moćnog anđela."

U ranokršćansko doba osobito su bili popularni apokrifni tekstovi, kao što je Knjiga Henokova. U njoj se govori o anđelima koji upravljaju sudbinama ljudi. Anđeli kontroliraju zvijezde i planete, godine i godišnja doba, rijeke i mora, kao i meteorološke pojave poput rose, tuče i snijega (Thorndike, 1923., sv. 1, str. 342-343). Knjiga Henokova također govori o palim anđelima koji su spolno općili sa zemaljskim ženama. Ti su anđeli podučili ljude magiji, čarobnjaštvu i astrologiji, kao i praktičnim znanostima poput pisma, rudarstva, izrade oružja, botanike i ljekarništva (Thorndike, 1923., sv. 1, str. 343-344). Sve to znanje o: "... tajnama anđela i opakosti demona", tvrdi Henok, nije bilo dobro za čovječanstvo: "... jer čovjek je stvoren na isti način kao i anđeli, sa svrhom da živi pravičan i čist... ali kroz to svoje znanje, ljudi propadaju." (Thorndike, 1923., sv. 1, str. 344). Kozmologija izražena u Henokovim tekstovima pretpostavlja složeni univerzum sastavljen od sedam ili, u nekim rukopisima, deset nebesa. Svaku razinu nastanjuju bića prilagođena tamošnjim uvjetima (Thorndike, 1923., sv. 1, str. 346).

Hugo iz Saint-Victora (1096.-1141.), jedan od utemeljitelja katoličke skolastičke teologije, dijelio je svemir na tri razine:

1.) duhovni svijet, u kojemu obitava Bog i sve je vječno;

2.) nadlunarni, ili svijet koji postoji onkraj Mjeseca, u kojemu stvari imaju svoj početak, ali ne i kraj, te

3.) sublunarni ili zemaljski svijet, u kojemu stvari imaju početak i kraj (Thorndike, 1923., sv. 2, str. 12). Ta se slika u izvjesnoj mjeri razlikuje od vedske trostruke podjele svemira, koji obuhvaća vječni duhovni svijet boga, više nebeske planete polubogova (koji odgovaraju Hugovu nadlunarnom svijetu), u kojima dan traje milijunima solarnih godina; i zemaljsku sferu našeg ljudskog iskustva (koja odgovara Hugovu sublunarnom svijetu). Vedski su polubogovi, kao i ljudi, smrtni, premda žive mnogo dulje od ljudi u zemaljskoj sferi. Stoga se polubogovi katkad nazivaju amara ih besmrtnima, premda se riječ amara stvarno pripisuje samo bogu i oslobođenim dušama, koje s njime postoje u duhovnom svijetu. Tako na planetima vedskih polubogova, stvari imaju svoj kraj.

Prema Hugu, sublunarnim svijetom upravljaju planeti i stvorenja iz nadlunarnog svijeta. Sav zemaljski život i rast izvire iz: "... nevidljivih kanala iz viših tijela." (Thorndike, 1923., sv. 2, str. 12-13). Nadlunarni svijet zove se Elizej, jer u njemu vlada mir i svjetlo. Sublunarni je svijet Infernum, jer u njemu vlada zbrka i neprestana promjena. Ljudi, ovisno u kolikoj se mjeri poistovjećuju sa sublunarnom prirodom, bivaju nužno uhvaćeni u mijenu. To podsjeća na vedski koncept karme. Svaka materijalna promjena odvija se sukladno karmičkim zakonima, a živa bića primorana su posljedice svojih djela prihvatiti iz materijalne prirode. Ali, kako tvrdi Hugo, poistovjete li se sa svojom besmrtnom prirodom, povezat će se s vječnim Bogom (Thorndike, 1923., sv. 2, str. 3).

Sredinom 12. st, Vilim iz Conchesa napisao je svoje djelo Dramaticon, koje ima oblik filozofskog dijaloga između Vilima i njegova zaštitnika, Geoffreya Plantageneta, vojvode od Normandije i grofa Anjoua. U tom je djelu Vilim opisao tri vrste daimoniona, pripisujući svoju klasifikaciju Platonu.

Prvu kategoriju tvore besmrtna bića blaženo posvećena dubokom razmišljanju o Suncu, koja obitavaju u području etera između zvjezdanih nebesa i Mjeseca. Druga kategorija nastanjuje područje razrijeđenog zraka u blizini Mjeseca. Ta besmrtna, racionalna bića prenose ljudske molitve bogu i ljudima obznanjuju božju volju. Treća kategorija, koja obitava u području vlažnog zraka u blizini Zemlje, djeluje na štetu ljudi motiviranih požudom i zavišću. Ta su bića katkad zavodila zemaljske žene (Thorndike, 1923., sv. 2, str. 55).

Bernard Silvester, u svom djelu Di mundi universitate, napisanom za vrijeme vladavine pape Eugenija III. (1143.-1153.), predstavio je potpuniji popis nadnaravnih stvorenja. Za njega su zvijezde bile živa bića, "bogovi koji osobno služe Bogu." One postoje u sferi etera, uživajući vječno blaženstvo, u neprestanom dubokom promišljanju o božanskom. Kada napusti materijalno tijelo, ljudska duša može se vratiti u to područje kako bi se iznova sjedinila s tim bogovima. Potom slijede anđeli, koji sa zvijezdama dijele svojstvo besmrtnosti. No, kao i ljudi, i oni djeluju pod utjecajem nagona strasti. Postoji više vrsta tih anđeoskih bića:

1.) Dobrohotni anđeli služe kao posrednici između Vrhovnog bića i ljudi. Oni prebivaju u području između Sunca i Mjeseca.

2.) U zračnoj sferi, neposredno ispod Mjeseca, obitavaju anđeoska bića koja uživaju u spokojnom stanju svoga uma.

3.) Potom slijede geniji, koji su povezani s određenim ljudima i djeluju kao njihovi vodiči. Čini se da je toj kategoriji pripadao i Sokratov daimonion.

4.) U nižoj atmosferi, u blizini Zemlje, prebivju duhovi tame, koje Bernard naziva palim anđelima. Nadmoćnije sile katkad im dodjeljuju zadatak kažnjavanja ljudi koji to zaslužuju. Katkad, međutim, djeluju samostalno, te opsjedaju ljudske umove. Osim toga, mogu preuzeti oblike duhova.

5.) Naposljetku, postoje bezazleni duhovi prirode - bogovi i božice planina, rijeka, jezera i šuma, čija su tijela sastavljena od čistih oblika fizičkih elemenata.

Ta su tijela, premda dugovječna, privremena (Thorndike, 1923., sv. 2, str. 104).

Bernard, nadalje, tvrdi da zvijezde upravljaju prirodom i otkrivaju budućnost.

Budući da su zvijezde živa bića, svoje ciljeve ne postižu mehanički, već tako što im bog obznanjuje buduće događaje, koje potom one uspostavljaju u nižim svjetovima, raspoređujući se u određene obrasce (Thorndike, 1923., sv. 2, str. 104-105). Prema tome, ljudi odgovarajuće inteligencije, moći će pročitati budućnost iz takvih poredaka zvijezda. Doista, bez utjecaja viših sila, ne bi bilo ni kretanja života u nižem svijetu. Ali Bernard je vjerovao da ljudi, premda su na neke načine podložni neizbježnoj sudbini i varljivoj sreći, posjeduju i slobodnu volju (Thorndike, 1923., sv. 2, str. 106). To, naizgled, podsjeća na ideju karme. Situacije u kojima se trenutno nalazimo predodređene su našim prethodnim djelima, ali u svakoj situaciji imamo slobodu da odaberemo različite trenutne postupke, koji, pak. određuju naše buduće situacije.

Heinrich Cornelius Agrippa (1486.-1535.) u svom je djelu De Occulta Philosophia podijelio svemir na tri sfere: elementarnu, nebesku i intelektualnu (Thorndike, 1941., sv. 5, str. 134-135). Pojmovima vedskog kozmološkog obrasca, Agrippina intelektualna sfera odgovarala bi duhovnoj, nebeska mentalnoj, a elementarna materijalnoj sferi. Sve pojedine vrste bića u elementarnom svijetu obdarene su okultnom vrlinom, koju im je usadila Svjetska duša posredstvom zvijezda. Ljudska duša izvorno je postojala u intelektualnoj (vedskoj duhovnoj) sferi, ali je sišla u elementarnu sferu, u kojoj je ograničena i prekrivena tijelom. Agrippa je vjerovao da brojevi, budući da imaju čišći oblik od elementarnih predmeta, posjeduju mnogo moćnije okultne vrline. Isto vrijedi i za slova alfabeta, astrološke znakove i geomantske likove. Agrippa u svojoj knjizi izlaže i predaju o božanskim imenima, kategorijama demona, nekromantiji i divinaciji. Legenda kazuje da je jedan od Agrippinih studenata jednom prilikom, u odsutnosti svoga učitelja, ušao u njegovu radnu sobu i počeo čitati jednu od njegovih knjiga o čarolijama. Iznenada se pred njim pojavio demon, te ubio ili nasmrt prestrašio mladića. Kada se Agrippa vratio u sobu, ugledao je mrtvo tijelo i, da otkloni sumnju na ubojstvo, prizvao je istoga demona te ga natjerao da uđe u truplo. Oživljeno tijelo izašlo je iz sobe i počelo hodati uokolo pred mnoštvom svjedoka. Nakon toga je Agrippa primorao demona da napusti tijelo, koje je istoga trenutka palo kao da je mrtvo (Thorndike, 1941., sv. 5, str. 136).

Giordano Bruno (1548.-1600.) napisao je nekoliko rasprava o magiji i okultnim svojstvima stvari. Bruno je vjerovao u Svjetsku dušu, kao i u hijerarhiju nevidljivih duhovnih bića, uključujući ona koja nastanjuju tijela ljudi, biljaka, kamenja i minerala. Vjerovao je da demoni uzrokuju različite bolesti. Vjerovao je da čovjek može općiti s tim demonima i na njih utjecati posredstvom znakova, pečata i obreda. Brunova predodžba magije osnivala se na nizu odnosa između boga i nižih svjetova. Bog utječe na bogove, koji odgovaraju Aristotelovim Inteligencijama, koji, pak, utječu na nebeska tijela, dakle i Zemlju. Ta nebeska tijela nastanjuju demoni, koji utječu na elemente, koji, pak, utječu na spojeve. Spojevi utječu na osjetila, koja utječu na dušu, koja, pak, utječe na tijelo životinje ili čovjeka. Čovjek može uz pomoć magije pokušati utjecati na viša bića u toj hijerarhiji odnosa, s ciljem postizanja određenih rezultata (Thorndike, 1941., sv. 6, str. 425-426).

Johannes Kepler (1571.-1630.) jedan je od najpoznatijih likova u povijesti astronomije. Proučavajući djela Kopernika i Tycha Brahea, izračunao je da su putanje planeta eliptične, a ne kružne. Unatoč tomu, međutim, prihvaćao je duhovnu kozmologiju. Pisao je tekstove o astrologiji i osobno je izrađivao horoskope. Rekao je da: "... geometrija zvjezdanih zraka utječe na sublunarnu prirodu." (Thorndike, 1958., sv. 7, str. 21). U djelu Harmonice mundi (1619.), Kepler je rekao da postoji: "... duša čitavog univerzuma, koja upravlja kretanjima zvijezda, nastankom elemenata, održanju životinja i biljaka i, naposljetku, uzajamnim razumijevanjem nadređenih i podređenih." (Thorndike, 1958., sv. 7, str. 26). Vjerovao je da se ta duša najvjerojatnije nalazi u središtu svemira, u koji je smještao Sunce. Ta duša univerzuma upravlja kretanjima zvijezda i stvaranjem elemenata, kao i manifestacijama biljnog i životinjskog svijeta i okultnim svojstvima predmeta.

Svoj utjecaj širi posredstvom sunčevih zraka, kao što duša utječe na tijelo živoga stvora. U djelu Mysterium cosmographicum, Kepler tvrdi da i svaki planet ima dušu. Vjerovao je da Zemlja i živa bića na Zemlji imaju osobitu sposobnost, koja ih čini sklonima zvjezdanim utjecajima (Thorndike, 1958., sv. 7, str. 26). Zemlju je tumačio kao živo biće, životinju, ali ne hitru poput psa, već više nalik slonu ili kravi (Thorndike, 1958., sv. 7, str. 31).

Njemački liječnik Sebastian Wirdig (1613.-1687.) u svojoj knjizi Nova Medicina Spirituum govori o besmrtnoj, nematerijalnoj, nedjeljivoj duši u ljudskom tijelu. No, tvrdio je, između duše i tijela nalaze se 'duhovi' (istančane, ali materijalne supstancije) koji djeluju kao posrednici. Stanje u kojima se nalaze ti duhovi utječe na tjelesno zdravlje i bolest, te određuje razliku između života i smrti. Postoji nekoliko takvih duhova, od kojih su neki suptilniji od drugih: prirodni duhovi povezani s jednostavnim animalnim i vegetativnim tjelesnim funkcijama; vitalni duhovi srca i krvnih žila; životinjski duhovi mozga i živčanog sustava; te geniji, duhovi reproduktivnog sustava. Zajedno tvore jedan složeni vitalni duh tijela. Vitalni duh djeluje u sprezi s astralnim i okultnim utjecajima i moćima. Wirdig je smatrao da duša može utjecati na materiju posredstvom vitalnih duhova.

Naprimjer, snažan osjećaj požude može uzrokovati nastanak madeža u fetusnoj fazi ili rođenje nakazne djece. Isto tako, vitalni duhovi jedne osobe mogu utjecati na vitalne duhove druge, ovisno o njihovoj snazi. Taj se utjecaj može širiti govorom, pjesmom, pogledom, dodirom, oružjem i čarobnjaštvom.

Wirdig je tvrdio i da vitalni duhovi upravljaju maštom. Ako su vitalni duhovi suviše rijetki ili spriječeni u svom djelovanju, tada mašta ne ostavlja snažan dojam na dušu. Ako su gušći, mašta će snažnije utjecati na dušu (Thorndike, 1958., sv. 8, str. 436-441).

Newton, koji se općenito smatra ocem suvremene znanosti, najpoznatiji je po svojim objavljenim djelima. No, među njegovim osobnim dokumentimanalaze se i opsežni rukopisi u kojima otkriva svoju ljubav prema proučavanju ezoterijskih tema povezanih s duhovnim kozmologijama. Lorda Keynesa to je navelo da u radu objavljenom povodom 300. obljetnice njegova rođenja, Newtona nazove 'posljednjim među čarobnjacima' (Thorndike, 1958., sv. 8, str. 588). Među Newtonovim neobjavljenim radovima nalazi se više stotina stranica bilješki o alkemiji, uključujući izvatke iz knjiga različitih autora, kao i rezultate njegovih pokusa pretvorbe metala, kamena mudraca i eliksira života. Osim toga, Newton je proučavao i svete tekstove, poput Otkrivenja, u potrazi za odgovorom na tajne svemira. Lord Keynes primjećuje: "Doseg i prirodu tih radova skrivali su, ili, u najmanjoj mjeri, omalovažavali gotovo svi koji su ih pregledali." Očito je da je Newton posvetio mnogo godina svog života tim pokusima i pisanju, koje lord Keynes naziva 'posve magijskim' i 'lišenima ikakve znanstvene vrijednosti' (Thorndike, 1958., sv. 8, str. 590). Ne slažem se s posljednjom primjedbom lorda Keynesa. Newtonova neobjavljena djela imaju golemu znanstvenu vrijednost, jer nas podsjećaju da su i najveći znanstveni umovi, u svojim nastojanjima da shvate život i univerzum, spremni razmotriti sve dokaze dostupne ljudskom iskustvu.

Newton je vjerovao da je ljudsko tijelo prožeto istančanim životinjskim duhovima. Tvrdio je da duša pokreće životinjska i ljudska tijela, tako što se istančani duhovni element, na njezin poticaj, pokreće živcima koji, uslijed toga, pokreću mišiće (Thorndike, 1958., sv. 8, str. 595). U dodatku izdanju svoga djela Principia iz 1713., Newton je iznio pretpostavku o postojanju sveprožimajućeg istančanog duha kao ultimativnog uzroka gravitacije, elektriciteta, svjetla i osjeta. No, smatrao je da još uvijekne raspolaže dovoljnom količinom eksperimentalnih dokaza da na: "... precizan način utvrdi i opiše zakone na temelju kojih djeluje taj električni i elastični Duh." (Thorndike, 1958., sv. 8, str. 595-596). U čuvenom pismu upućenom Richardu Bentleyu, Newton je rekao: "Nepojmljivo je da neživa sirova materija djeluje na drugu materiju (bez posredovanja nečega što nije materijalno), i na nju utječe bez uzajamnog dodira." (Griffin, 1997., str. 19).

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST U PROSINCU...

PROSINAC...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlogMagnezij tajne

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Elementi duhovne kozmologije kod zapadnih mislioca klasične starine Nezapadnjačke kozmologije