Jesmo li lijeni? Što je, zapravo, lijenost? Postoji predrasuda o lijenosti - lijenost nije ono što se u svagdašnjem životu smatra lijenošću; postoji prava lijenost - to je lijenost duha, nespremnost za promjene, neodlučnost spoznavanja sadašnjosti i prave stvarnosti. Prava je lijenost, nadalje, težnja za ostankom u iluziji, prihvaćanje konzervatizma i služenje načelu inertnosti pa makar to donosilo i patnju. Lijenost se obvezno povezuje s odgađanjem. Odgađanje je najveći neprijatelj donošenju odluke.

Lijenost je, prema izvornoj definiciji, gubitak želje za bilo kakvom djelatnošću ili ono što se od te osobe očekuje. Očekivati, naime, nešto od nekoga znači da taj netko može više što do sada nije učinio, nego je to odgađao ili mu se to nije dalo učiniti.

Ponekad se lijenošću označuje apatija ili depresija, dvije pojave koje pripadaju sasvim drugim kategorijama. Umor koji uzrokuje odmaranje također ne pripada lijenosti. Strah koji koči mnogu djelatnost daje lažnu sliku lijenosti. Bolesni su ljudi, naizgled, lijeni. Promotrimo samo primjer anemičnih bolesnika. Uz njih mnoštvo je tjelesnih bolesti koje umanjuju sposobnost fizičkih napora te se takvi ljudi, prije no što se postavi dijagnoza, smatraju lijenima; oni nerijetko i sami sebe smatraju lijenčinama.

Određeni broj osoba izabralo je pasivni način življenja zbog socijalne fobije, osjećaja opće nesigurnosti i izbjegavanja frustracija uvažavajući slogan da ako se ništa ne učini nitko neće imati nikakvog razloga kritizirati ih. Takvi su ljudi promatrači, a ne sudionici u života.