Kapivoda je prestala padati gotovo iznenada, naglo kao što je i počela padati, kao da je netko zatvorio nebeske brane. Samo su još sitne kapljice padale s lišća krošnji Megralike i stvarale male lokve na tlu. Cenus je obasjao izlaz i Jamorupe na kojem su razlomljene sitne kapljice sjajile poput bisera.

Noćošuma kao da je bila oprana, istuširana i mirisala je snažno i svježe – spoj vlažne zemlje, mahovine i svježeg lišća. Sitni potočići slijevali su se niz stazu, a blaga izmaglica titrala je u zraku. Ptice su se polako vraćale u krošnje, u početku oprezno, a kasnije sve hrabrije što pak je rezultiralo veselim cvrkutom koji je ispunio okolinu zbornim pjevanjem.

Zrake Cenusa, iako još mutne, stvorile su Seboju (athu. duga) na horizontu. Sve je opet nalikovalo Svijetu koji je na trenutak zaustavljen i osmišljen na novi fantastičan način. Noćošuma, a sada i Jamorupa čuvale su tajnu Divane i Alantaela.

Alantael se prvi podigao i obukao ogrtač, potom je pružio svoju ruku Divani: Teren je mokar i klizav, ne želim da se Noćurica koja me hrabrila posklizne i padne. Divana je prihvatila ispruženu i ponuđenu ruku, a na kraju kad su se spustili iz Jamorupe na stazu još uvijek ju je držala, nije odmah pustila Alantaelovu ruku.

Krenuli su stazom uz korake koji su odzvanjali po blatu, vodi i natopljenom tlu utabane staze. Alantael je prvi uočio Seboju i rukom je pokaže Divani: Stari su pričali da se iza Seboje krije pravo blago. Možda jednom iza Seboje pronađem tebe Divana. Divana se nasmije glasno, a u očima joj stanu svjetlucati boje Seboje: Blago koje tražiš samo jednom nije pravo blago. Moraš tražiti svaki put kad se Kapivoda i Cenus dogovore.

Alantael se tiho osmjehne, ali taj njegov osmijeh nekako je bio drugačiji, pun ponosa od kada je s Divanom, pa umjesto riječi za rastanak on samo dotakne njezin ogrtač, kao da se želio uvjeriti da je Divana stvarna, da ne sanja. Divana uzvrati blagim dodirom po njegovom ramenu, ali ne kao pokret čarolije, već kao nekakav znak … nakon toga oni se razdvoje i svatko krene svojim smjerom.

Još su se nekoliko puta okrenuli, ali nisu ništa govorili. Između njih kao da je postojala nekakva nevidljiva nit koja ih spaja, a Noćošuma kao da je to sve upijala – kao da im daje obećanje kako će se ubrzo opet sresti.