Vatra je ravnomjerno pucketala, miris prepelica miješao se mirisom blage gorčine toplog tamnog napitka, a plamen je odražavao crvene i zlatne sjene po licima Divane i Alantaela. Šuma okolo njih kao da je šutjela i čekala, kao da osluškuje i prati svaku njihovu izgovorenu riječ.

Divana je stalno ubacivala grančice u vatru, a Alantael je primijetio da s njima ponekad ubaci i nešto što vadi iz platnene vrećice, iako Alantael nije poznavao to što je Divana povremeno ubacila u vatru s grančicama, osjećao je nekakav blag i smirujući maglodim, vatra pak je nakon toga izgledala kao da tiho i smireno diše.

Topla žeravica koja je nastajala oko vatre ugodno je širila toplinu koja se preslikavala po kamenju i krošnjama drveća. Divana i Alantael međusobno su se stalno pogledavali, kao da osjećaju da je ova Noć nešto dragocjeno, pa zato nisu željeli čim prije utonuti u blaženi San.

Nakon što je završila s pečenjem prepelica, Divana stane uređivati mali prostor nedaleko vatre: par suhih grana maknula je u stranu, raširila svoj ogrtač preko sloja lišća i mahovine koja je rasla uz rub čistine te je na kraju posložila mali ležaj - jednostavan, mekan od mirisnog bilja jer dodala je nekoliko grančica suhog cvijeća koje je opet vadila iz svoje tajnovite platnene vrećice.

Alantael je to pozorno motrio, na suprotnoj strani vatre on je stao uređivati svoj ležaj, međutim, on je svoj ogrtač prebacio preko kamena na koji je posložio svježe odrezane borove grančice. Alantaelov ležaj bio je puno grublji od Divaninog, bio je to tek tanak sloj suhog lišća preko kojeg je on nemarno prebacio ogrtač, dok je s velikom pozornošću odlagao Oštrosijek, Divana mu priđe bliže: Tu ćeš leći?

Alantael ostane malo zatečen pitanjem, ali odmah odgovori potvrdno, a Divana tada izvadi suhe cvjetove iz svoje vrećice i rasipa ih oko i po samom mjestu za ležaj: To je Desmia Nepetoda što raste na toplim obalama Južnih mora, njezini cvjetovi štitit će te od Zujoleta i ostalih Noćobriga, uz njezin miris lakše ćeš i zaspati, smirit će ti Misli.

Alantael otpije gutljaj tamnog napitka i zakašljuca: Ovo je još uvijek gorko kao i Žarotrava ... ovo očito treba tvoju ruku koja će to popraviti. Pruži svoju šalicu prema Divani, a ona ga pogleda i malo ga usput stane proučavati jer bila mu je vrlo blizu, s pojasa skine malu platnenu vrećicu nešto dohvati prstima i prstohvat tog praška spusti u Alantaelovu šalicu: Promiješaj i onda otpij novi gutljaj.

Alantael je posluša i ponovno otpije gutljaj napitka koji je sada mirisao nekako toplije, gotovo slatko ... Divana primijeti u njegovim očima malu zbunjenost: Nisam te začarala ako me to pitaš, to je prah Slatkotrsa ... samo malo biljaka, a možda samo jedna topla riječ - lako može promijeniti okus Svijeta.

Vatra, barem je tako izgledalo, kao da između Divane i Alantaela crta nekakav svjetlosni krug - ne zaprjeku, već nekakvo tiho obećanje u kojem obećava: Ova Noć neće biti hladna ... Nakon jela ostali su sjediti jedno nasuprot drugoga promatrajući iskre koje su bježale prema noćnom nebu.

Divana prekine noćnu tišinu: Kako je samo Noć čista kada se nađeš ovako s Vatrom i Mislima. Tada se vidi ako Srce nešto skriva. Alantael se nadoveže: Razmišljam, ako bih sada zaspao, bojim se kako bih se probudio i shvatio da samo sanjam, da je ovo sve samo San. Nakon ovoga kratkog razgovora oboje su u tišini slušali Noćošumu: životinje u granama i krošnjama, Erodah koji savija visoku travu i nosi miris sjena, cvrčke koji su neumorno tkali ritam tame, mraka i noći ...

Alantael je još dugo gledao u žar, razmišljao o glasu Divane koji je bio miran, njezinom umijeću kroćenja i smirivanja Vatre ... tako se kod Alantaela miješala dječačka radoznalost i nekakva nejasna slutnja kako je Divana zapravo netko tko može promijeniti njegov put i nit života. Divana pak je ležala na svom ležaju, povezala kosu kako joj se ne bi plela kod spavanja, lagano zatvorila oči i pustila Mislima neka klize: Kavalir, njegovo Srce je nemirno, ali Duša mu je čista ... možda je Sudbina doista vodila moje korake kad sam odlučila izaći iz sigurnosti Noćošume ...Razmišljala je, a toplinu Vatre osjećala kao da je miluje cijelim tijelom.

Nisu odmah zaspali, oboje su potajno pogledavali jedno drugoga, tek toliko kako bi se uvjerili kako je ona/on još uvijek budna. Uslijedio je cijeli niz osmijeha jedno prema drugom, bez ikakvih objašnjenja, osmijeh je bio dovoljan.