Sasvim običan Dan, sudbinski tih, ali snažan ... Na opkopu brisanog prostora izvan zidova utvrde, na mjestu gdje tajnovita Noćošuma dotiče kamene zidine, Priroda se sama utišava, smiruje ... Alantael sav znojan od vježbanja odlazi u osamu s namjerom opuštanja i ohlađivanja u sjeni krošnji visokih stabala. Oštrosijek mu je u koricama toka, ogrtač raskopčan i prebačen preko ramena, diše duboko, traži mir nakon napornog vježbanja.

Istodobno, Divana se odvaja od svog Kruga Noćurica, njezino Srce vodi je unutarnjim osjećajima sve do ruba Noćošume, na mjesto gdje Magijski krugovi dodiruju kamene zidine. Njezine ruke još su tople, a dlanovi užareni od oblikovanja Plamena ... u kosi joj svjetluca i blista Lunarov srebreni prah posut magijom Stelara.

Divana zastane, stoji tiho, gotovo zamišljeno, ali oči joj živo blistaju. Vidi ga, osjeća da ga od prije poznaje, kao da su njihove Sudbine skrižane davno prije ovoga trenutka. Tog trenutka, iako iza zidova još uvijek Zoronosci pjevaju u dubokim tonovima, a u šumi Noćurice zatvaraju Krug Noći - Vrijeme za njih dvoje stane usporavati.

Taj trenutak, trenutak koji se naziva Prekid Paralelnog Dana, bit će upisan i zapisan, ali ne kao običan trenutak, već kao početak Legende.

Alantael sjeda na obalu Elezera, na maloj čistini na početku tajnovite Noćošume. Pali vatru i postavlja ražanj, oko njega se širi maglodim. Na ražnju nekoliko skromnih prepelica koje je ulovio ranije tog dana, do njih u čeličnoj posudi ključa voda, tamni napitak od nepoznatog zrna koje je dobio na poklon od dalekih trgovaca Prahopusta. Napitak je nešto između kave i gorkog biljnog čaja ... neodređen.

Ne snalazi se baš najspretnije, plamen vatre je prejak, meso hvata crna kora, a napitak kipi van posude, pada na vruće kamenje i širi gorak miris. Opeče se i ljuto promrmlja kroz zube: Ah, vatra i jelo, kako sam uopće pomislio to napraviti sam ...? Tada se iz tmine Mraka pojavi Divana, oči joj sjaje i bacaju odbljesak Lunarovog srebrenog svjetla ...gleda Alantaela kako se muči, a osmijeh joj titra na crvenim usnama.

Kavaliru, ako nastaviš tako, prepelice će postati kamenje, a napitak otrov! Tiho kroz smijeh progovori Divana i primakne se vatri. Alantael se trgne i podigne pogled, vidljivo je da je malo posramljen, ali više je očaran iznenadnom pojavom lijepe Noćurice koju nije prije primjetio: Ti sigurno to znaš bolje od mene? Htio sam pripremiti večeru i malo se odmoriti nakon vježbanja.

Divana se sagne, ispruži ruku i prstima dotakne čeličnu posudu u kojoj je ključao napitak. Vatra se odmah stiša, smanji i uravnoteži, kao da je poslušala pokret Divanine ruke, tekućina u posudi se zgusne i prestane kipjeti van, a kad je drugom rukom dotaknula ražanj, meso porumeni i stane lagano cvrčati. Divana pogleda Alantaela: Vatra sluša onoga tko je miran, a ti ... ti nosiš Oluju u grudima.

Alantael se malo odmakne, nakašlje, kao da se želi opravdati: Mač me sluša, ali Vatra ponekad ne. Divana se osmjehne, pogled joj postane blag i nježan: Možda zato što nikad nisi naučio kako i za ovakve sitnice ponekad treba snaga ... Pripremiti obrok, podijeliti ga, to je isto kao i borba - borba u kojoj treba ostati plemenit. Alantael je šutio, a onda se iznenada osmjehne: Hoćeš li mi pomoći spasiti ovaj obrok, pa ga onda možemo i podijeliti?

Divana se opet nasmješi i klimne glavom potvrdno, sjedne nasuprot Alantaela, ponovno dohvati ražanj. Maglodim se raščisti, miris mesa postane prijatan, a napitak poprimi tamnu, ali pitku aromu. Vatra stane ritmično pucketati, meso se peče, a napitak isparava blago ... Alantael i Divana sjede jedno naspram drugoga - prvi put ne kao Svjetlonoša i Noćurica, već kao dvoje normalnih, sasvim običnih Bića koja dijele večeru i trenutak Mira ...