Noć je bila potpuno tiha, gotovo nijema, kao da je cjelokupni Svijet Poznati zadržavao dah, kao da nije disao. Na Nebu nije bilo Lunara, a nije bilo ni Stelara - Nebo Nineba izgledalo je kao crni zid. U središtu Noćošume, vode Elezera i rijeke Akina(e) nisu svjetlucale, bile se nevjerojatno mirne. U Podvodnom Hramu Dubine, na središnjem oltaru, ležala je Divana, Alantael je sjedio pored nje držeći je za ruku.

Divana je bila u porođajnim trudovima, osjećala je kao da joj se tijelo kida na dijelove, nije to bio samo obični porođaj - bio je to Lom Vremena. Svaka porođajna kontrakcija (athu. stezanje mišića maternice) kao da je u Dvoranu projicirala slike: Sipihara pržena pod crnim Cenusom, more koje se penje prema planinama Vrištokrešta, ledene dvorane Mrazituna u kojima trče djeca s upaljenim žarsijalima ...

Čak i pod djelovanjem porođajnih bolova Divana je bila svjesna kako preko tih slika gleda u Budućnost, ali i u Prošlost, a vidi i ono što nikada nije trebalo i smjelo postojati. Alantael je bio vidno zabrinut, čvrsto je stezao ruku Divane i šaputao: Budi snažna ljubavi ... Ne daj ovo Dijete koje je dar Svjetlosti ... Ne daj ga Nikome, ne daj da ti ga oduzmu!

Dijete je počelo izlaziti na Svijet, a kad se pojavila malena glavica, Hram je potonuo u totalnu Tamu, sve lućice i žarsijali odjednom su se ugasili. Zidovi Hrama počeli su pucati, pojavljivale su se nepravilne napukline, pukotine ... kao da se neke nevidljive ruke pružaju iz tih Pukotina, a onda pak poteče crna voda iz njih, gusta i hladna tekućina odmah se uobličila u ogledalo u kojem su se pojavili odrazi:

Alantael probada Oštrosijekom Divanu, Divana predaje tek rođeno Dijete Jantar Krugu, Dijete raste u Monstruma bez očiju ... istodobno čuli su se glasovi: Dijete ne smije udahnuti! Zaustavite ga prije nego postane Rana Vremena! Alantael skoči na noge, isuče Oštrosijek i snažno ga pobode u kameni pod, uz iskrenje i strugajući zvuk Oštrosijek se zabode do pola u kameni pod.

Oko oltara Oštrosijek stvori Svjetlosnu Kupolu čije je ishodište bilo u Srcu Alantaela. Divana, iako izmučena porođajem, znojna i umorna podigne ruke i prizove Magiju Vode i Vatre istodobno, sudar nadolazeće vode i palmteće vatre proizvede Iskonsku Iskru Života. Na zidu Hrama stanu se pojavljivati slovožigovi: Nikakva Sjena neće uzeti Ono što je Ljubav rodila!

Dijete se rodilo uz krik, ali nije to bio običan krik, bio je to zvuk nalik milijunima zvona istodobno blag, glasan i moćan. Iz tijela malene djevojčice izbije jaka svjetlost koja ispuni i osvijetli cijelu Dvoranu. Rodila se Djevojčica, svijetle kože poput snijega Vrištokrešta, kosice sjajne poput srebra Lunara, a kad je otvorila malene okice one su tri puta promijenile boju: boje tirkiznih mora Toplih i južnih, crveno-žutu boju Vatre i na kraju crnu boju Nineba, ali posutu milijunima Stelara blistavih i dalekih ...

Nekoliko Bezvremenskih uobliči se kod oltara i pokuša oteti malenu tek rođenu bebu, ali kad su je dotakli, Dijete otvori dlanove koje je do tada stiskalo, iz dlanova sipi zrnoprah i teče voda ... Vrijeme stane teći unatrag, Pukotine se stanu zatvarati i u sebe povlačiti Bezvremenske čiji vriskovi su bili nalik Erodahu i Ehu prazne Dvorane. Bezvremenski nestanu, a Dijete mirno zaspi na grudima Divane. Na podu i svodu Dvorane opet su slovožigovi stali ispisivati: Ona je Dijete Vremena! Kroz nju će Svijet biti spojen ili rastrgan, a ako je volite bit ćete iskušani!

Divana pogleda zabrinuto Alantaela: Znaš li ti što sada ovo znači? Alantael izvuče Oštrosijek iz poda kamenog i mirno odgovori: Svi će tražiti naše Dijete ... No, prvo će se mene i tebe nešto pitati, a ja je ne dam Nikome!