Izmaglica Maglodime brzo se povlačila pred prvim jutarnjim zrakama Cenusa, vukla se i skrivala po kanalima eskarpi i kontraeskarpi koje su štitile zidine i bedeme utvrde Lunarie, kao da se skriva, kao da bježi pred Svjetlom Jutra. Jutro je bilo prohladno, a Cenus se tek počeo rumeniti iza oblaka, Alantael je stigao pred izlaz iz utvrde gdje ga je već čekala Divana čije su oči bile budne, kao da nije spavala prethodnu noć.

Kratko se pozdrave i šutke krenu van utvrde praćeni pozornim pogledima Svjetlonoša Kulobrana. Dok se utvrda polako gubila iz njih, Noćošuma je sve više nalikovala na mjesto orkestra u kojem se čuje kapanje kapi Kapivode, zrak je dobio svoju težinu – kao da sve čeka nešto što se treba uskoro dogoditi.

Divana je bila nekoliko koraka ispred Alantaela, stalno je prstima dodirivala koru Megralike i Korunike, kao da nešto traži ispituje, povremeno zastane, pa opet krene. Nakon gotovo sata hoda, Divana zastane i rukom pokaže mjesto:

Bilo je to ovdje! Okolo nema tragova šumskih stvorova ili životinja, ovo je djelo nečega što dolazi iz drugog Svijeta Nepoznatoga. Dok je Alantael proučavao i slušao što mu priča Divana, odjednom začuje se oštar krik, ili urlik, zapravo, nešto nedefinirano, nešto između vriska i laveža.

Alantael brzo izvuče Oštrosijek, koji ga je već neko vrijeme stalno upozoravao na nečiju prisutnost, rukom povuče Divanu i stane ispred nje. Iz sjene krošnji i stabala izroni prilika, stvorenje visoko i izduženo, sa sivim kožnim krilima i zelenim svijetlim očima. Kretalo se neprirodno, kao da je pod nečijim utjecajem ili kontrolom, nekakve mračne i tamne nepoznate sile.

Alantael krene u susret stvorenju. Oštrica Oštrosijeka zablista i pogodi stvora po ramenu. Iz porezotine nije šiknula krv, već nekakav crni dim koji se razlio po zraku. Divana ispruži ruke, njezine oči ispune se Svijetlom: To nije doslovno živo, ali je ipak živo, opasno i kreće se.

Divanin čarobni pokret pokrene korijenje koje odmah omota i sputa noge, ako su to uopće bile noge, stvorenja i zadrži ga na mjestu. Trenutak koji je bio dovoljan Alantaelu za novi zamah i završni napad. Stvorenje se od udarca Oštrosijeka strese i klone na tlo gdje ostane samo tamna, crna mrlja Vatropraha i snažan miris paljevine.

Alantael pozorno obriše Oštrosijek i ubrzano dišući mirno progovori: Ako ovih ima više tvoja sela nemaju neku šansu opstati. Divana klekne i prstima dotakne Vatroprah, a potom ozbiljno pogleda u Alantaela: Još gore nego sam mislila, ovaj je samo izvidnik, ima ih više i raznih oblika.

Alantael samo klimne i odgovori: Onda ih idemo pronaći prije nego oni pronađu nas! Divana se približi, nježno položi svoj dlan na Alantaelovu ruku kojom je stezao Oštrosijek: Sada više nismo Noćurica i Svjetlonoša … sada nas dvoje čuvamo isti plamen Vatre.